Tiho ali odlučno, u godini nakon referenduma, odbornici parlamenta na Cetinju izglasali su promjenu imena brojnih ulica u Prijestonici. Između ostalih, izbrisano je ime ulice Vuka Karadžića. U međuvremenu, jedna ulica na Cetinju dobila je ime - Islandska.
Destruktivna opštinska politika: Tako je u euforiji nakon vaspostavljanja samostalne države pometeno ime jednog od ljudi koji je standardizovao jezik kojim govorimo, kako god taj jezik nazivali.
Formalno, odbornici DPS-SDP većine na Cetinju htjeli su izraziti zahvalnost prvoj državi u svijetu koja je zvanično priznala crnogorsku državnu nezavisnost. U stvarnosti: odbornička većina u Prijestonici željela je - makar i simbolično - ukloniti tragove čovjeka kojemu mnogi pripisuju da je srpstvom nadojio crnogorskog vladiku i vladara Njegoša..
Možda je zaista ime i djelo Vuka Karadžića svojevremeno nepotrebno glorifikovano u crnogorskoj istorijskoj i leksikografskoj nauci. Moguće i da je to neka vrsta osvetničke reakcije ljudi u cetinjskom parlamentu nakon godina i godina potiranja crnogorske posebnosti.
Nije lako shvatiti razloge odluke odborničke većine, ali svakako nije daleko od pomisli da su neki od poslanika vladajuće DPS, koji su svojevremeno poštovali Karadžića (Radovana) sada se distancirali i od Karadžića (Vuka) samo da bi pokazali i dokazali svoje novo crnogorstvo. Kao da je Cetinje bilo manje crnogorsko dok je postojalo ime te ulice u centru grada - makar Cetinjani ne moraju nikome dokazivati naklonost crnogorskoj državi. Brisanje imena Vuka Karadžića sa jedne cetinjske ulice nije bilo patriotski čin. Crnogorski patriotizam je dići glas protiv pojava koje nijesu u duhu moderne Crne Gore.
Samodestruktivna državna politika: Opisani slučaj samo je dio čudne crnogorske savremene slike. Ima toga još iz bliske prošlosti. Tako je, na primjer, Kancelarija crnogorskog Ombudsmana, zaštitnika ljudskih prava i sloboda, sprovela, prije nepune dvije godine, jedno istraživanje o zastupljenosti pripadnika manjina u državnim organima. U tom cilju, traženi su podaci od svih ministarstava, od Vrhovnog suda, od Vrhovnog državnog tužioca, od svih crnogorskih opština.
Nakon dužeg čekanja, Ombusmanu je podatke dostavilo - sedam minstarstava i dvanaest opština. Ostali državni organi - nijesu imali evidenciju. Još tada je Ombudsman konstatovao da „nacionalna struktura pojedinih državnih organa i organa lokalne uprave nije adekvatna“ i preporučio da svi nadležni organi u roku od šest mjeseci dostave izvještaj o mjerama na „ispravljanju uočenih nedostataka“. U prevodu na običan jezik: u državnoj administraciji zapošljavaju se mahom Crnogorci i Crnogorke, valjalo bi da se poštuju ustavne i zakonske odredbe o zastupljenosti manjina.
Dominacija Crnogoraca i Crnogorki: Dvije godine kasnije, odgovarajući na pitanja Evropske komisije o zastupljenosti nacionalnih manjina, pokazalo se da crnogorske državne i lokalne institucije i organi i dalje imaju – isti problem. Ispostavilo se da crnogorska policija nema podatke o procentu pripadnika policije koji pripadaju manjinama; da ni crnogorsko pravosuđe nema podatke o nacionalnoj pripadnosti sudija, službenika i namještenika...
Zvanično: u Crnoj Gori ne postoje precizni i kompletni podaci o nacionalnoj strukturi zaposlenih u državnim organima. Nezvanično, ali stvarno: etnička struktura zaposlenih ne odgovara etničkoj strukturi u društvu. Crnogoraca i Crnogorki kojih u državi ima oko 43 odsto u državnoj administraciji i lokalnoj samoupravi ima - više od tri četvrtine.
Naravno, niko od crnogorske vlasti ne traži nacionalno prebrojavanje, stavljanje žutih, zelenih ili crvenih traka o rukavima zaposlenih niti prosto "jednačanje po brojkama". Ali, država Crna Gora morala je poštovati obaveze koje je sebi zacrtala ustavom i zakonima i, prije svega, krenuti u jasno određenje - ko su manjinski narodi u Crnoj Gori. Možda bi se tek onda shvatile brojke o nacionalnoj pripadnosti i otkrilo da jedan broj onih koji – javno i zvanično – kukaju što njihova nacija nije zastupljena u državnoj administraciji, u stvari i ne priznaju ni državu Crnu Goru ni njenu državnu administraciju.
Državnički potezi: Na prvi pogled, opisani primjer sa Cetinja i statistički podaci o etničkoj strukturi zaposlenih u državnoj administraciji mogli bi nekima da posluže za obnavljanje priče o bujanju crnogorskog nacionalizma. Ali realnost nije takva, niti postoji strategija i politika državnog nacionalizma; crnogorski problem je drugačije prirode.
I o tome svjedoči jedan drugi primjer sa Cetinja. Nekih trista metara od cetinjskog parlamenta gdje je usvojena ona odluka o brisanju imena ulice – u rezidenciji crnogorskog Predsjednika - jedan drugi političar, većeg kalibra, takođe se bavio poslom koji mu ne pripada. Crnogorski predsjednik Vujanović predložio je vođi opozicicione Socijalistčke narodne partije – priznali su to obojica docnije - da se crnogorska državna pjesma skrati za dva stiha, sve u nadi da bi Srđan Milić i ostali opozicionari konačno prihvatili himnu i državne simbole nezavisne Crne Gore.
Možda je Vujanovićeva namjera bila dobromisleća ali političke poruke su bile veoma loše. Državni simboli i crnogorski identitet nijesu stvari tajne partijske trgovine. Ako Vujanoviću državni simboli nijesu svetinja, ako crnogorskog predsjednika ne obavezuje Zakon o državnim simbolima – kakva se poruka šalje običnim građanima od kojih se traži da crnogorsku državu prigrle dušom i srcem?
Tužno je zazvečalo i prošlonedjeljno otvoreno pismo Đukanoviću i Krivokapiću upućeno od Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, Crnogorskog P.E.N. Centra i Crnogorskog društva nezavisnih književnika. Tri značajne crnogorske kulturne i naučne institucije upozoravaju predsjednika Vlade i Skupštine da, od referenduma 21. maja, Crna Gora nije riješila ključna identitetska pitanja. I konstatuju nevjerovatnu činjenicu: sve tri crnogorske institucije, u kojima je, direktno ili indirektno, angažovano više od dvjesta crnogorskih intelektualaca dobile su iz državnog budžeta – destak puta manje od, recimo, Srpskog nacionalnog savjeta! Dakle: tek djelić apanaže koju prima nevladina organizacija koja se svim političkim sredstvima bori protiv današnje, nezavisne Crne Gore!
(Ne)državna politika: Koliko paradoksa u jednoj zemlji: dok crnogorski predsjednik iza leđa javnosti ugovara skraćivanje himne, njegovi odbornici na Cetinju brišu ime ulice Vuka Karadžića; dok se u državnoj administraciji zapošljavaju pretežno Crnogorci i Crnogorke, ta administracija crnogorskim kulturnim institucijama daje manje novca nego što se odvaja za organizacije samoproklamovanih srpskih patriota koje ne prihvataju postojanje nezavisne Crne Gore...
Tako se otkriva najveći crnogorski problem - konfuzija identitetske politike. Bolje rečeno: odsustvo jasne državne politike i nacionalne strategije. Za razliku od partijskih interesa i izbornih utakmica - kada je uključena čitava partijska mašinerija i kada se promišlja svaki potez - četiri godine nakon referenduma crnogorska vlast kao da odbija da se temeljno uhvatili u koštac sa suštinskim pitanjima koja opterećuju crnogorsku realnost. Uporno se priča se o poštovanju manjina, izdvajaju se novci za nacionalne savjete - a ne definišu nacionalne manjine; deklarativno se promoviše sloboda vjeroispovijesti - a odbija riješiti pitanje crnogorske crkve; postavljaju se na jarbol državni simboli - a ne zahtijeva se njihovo poštovanje...
Zato smo još na početku i zato je i crnogorski državni okvir – četiri godine od nezavisnosti – još uvijek bez jasnog sadržaja a identitetski paradoski dio crnogorske svakodnevice.
Draško Đuranović
