Ustav Crne Gore garantuje slobodu nacionalnog izjašnjavanja, kulturnog izražavanja i političkog djelovanja. Međutim, isti taj Ustav obavezuje građanina, nosioce javnih funkcija, političke aktere, medije i vjerske zajednice na poštovanje suvereniteta, ustavnog uređenja i državnih simbola Crne Gore. Sloboda identiteta ne može biti izgovor i paravan iza kojeg se krije institucionalnu nelojalnost i sistematsko potkopavanje države.
Ono o česa danas želim govoriti je priča o današnjoj praksi promocije, a ne o samom identitetu, o djelovanju, ne o osjećanju, o granici između legitimnog prava na identitet i njegove zloupotrebe u javnom prostoru, institucijama i medijima. Ta granica je od 30. avgusta 2020. godine u Crnoj Gori previše puta pređena, bez odgovora države i bez ozbiljne javne osude.
Međunarodni standardi koji tretiraju prava manjina i slobodu izražavanja nijesu bezuslovni. Oni jasno razlikuju kulturnu autonomiju i identitesku različitost, od političke subverzije. Nijedna međunarodna konvencija ne legitimiše pravo na djelovanje manjina i promociju svog identiteta suprotno važećoj legislativi države u kojoj žive, i to na način koji negiraja državnost, ustavni poredak ili istorijski identitet države u kojoj se ta prava ostvaruju. Upravo tu razliku Crna Gora mora prvo prepoznati, pa shodno tome takvo djelovanje i narative politički i zakonski sankcionisati.
Kad kažem Crna Gora mislim na građanina koji istorijski pripada ovom prostoru, koji svoj ekonomski interes gradi na prosperitetu ekonomije ove države, koji svoju porodicu podiže u okvirima granica Crne Gore, bez obzira na njegov identitet. E taj subjekt, njegova ekselencija građanin, bez obzira što govorio i kako se identitetski izjašnjavao, valjalo bi da razmisli da ga možda neko ne zloupotrebljava i vodi protivno njegovim sopstvenim interesima i pravu na građansko i državno dostojanstvo, miran suživot i prosperitetnu budućnost. Taj građanin je subjekt koji na izborima za ovakvo činjenje mora izreći političke sankcije.
U prethodnom petogodištu, od kad stiže osvježenje avgusta 2020, svjedočimo praksi koje ukazuju na sistematsku instrumentalizaciju i zloupotrebu identiteta svih koji to mogu bez izuzetka. Kao da se takmiče ko će više, ko će dalje bačit’ kamena s ramena i unizit’ simbole crnogorske države, negirat crnogorski identitet i suverenite.
Kad predśednik parlamenta čestita neustavni dan državnosti onim za koje kaže da su njegovi sunarodnici u drugoj državi, a neće Dan nezavisnosti i državnosti građanima države čijim parlamentom predśedava, to nije njegov privatni stav, već njegova javna poruka poslana sa najvišeg zakonodavnog nivoa da ne poštuje te građane i kao takva ima duboko političko značenje kojim se deklariše nepriznavanje postojanja države čiji je predśednik skupštine.
Kad crnogorski parlamentarci koji baštine identitet srpskoga naroda, donesu deklaraciju o zločinima nad Srbima u Jasenovcu, koju je, iz dva navrata, odbila da donese skupština Srbije, to je poltronizam bez presedana, sa jasnim ciljem opstruiranja političkih i ekonomskih interesa države u čijoj skupštini śede.
Kad šest-sedam predśednika crnogorskih opština ponizno ode na podnošenje raporta pod rašu Milici zavjetnici u skupštinu Srbije, za koju deklarativno kažu da im je matična država, u kojoj inače nijesu rođeni, živjeli i kojoj kulturološki ne pripadaju, i sve to zarad političkog legitimisanja svog identiteta, to je svjesno unižavanje crnogorske države i građana koji su im dali mandat. To nije kulturna saradnja, niti regionalna komunikacija, nije promocija identiteta, već čin veleizdaje, političke zavisnosti koji obesmišljava suverenost crnogorske države.
Kad predśednik nikšićke opštine pokazuje srednji prst himni Crne Gore, tad to nije pravo na drugačiji stav, već najgnusnije nepoštovanje države u kojoj je predśednik lokalne samouprave. Kad taj isti predśednik poručuje da bi htio da se obračuna u skladu sa njegovim tumačenjem „tradicije njegovog naroda“, sa onima koji ne misle kao on, to nije sloboda govora i promocija identiteta već govor mržnje koji ne uživa, ne samo zaštitu domaće legislative, već ni međunarodnih konvencija i traži javnu osudu i zakonsko procesuiranje, koje je i ovog puta kao i mnogo puta ranije izostalo.
Isticanje simbola druge države ili naroda, bez zakonom propisane srazmjernosti je svjesno unižavanje državnih obilježja matične države i predstavlja praksu političke demonstracije nepriznavanja njenog suvereniteta, sakrivenu iza prava na identitetsku vidljivost. U sredinama, u kojim Albanci ili Srbi čine većinu ili vrše vlast, manifestacije ili obilježavanje važnijih datuma iz istorije njihovih sunarodnika, se vrlo često organizuju uz isticanje albanskih ili srpskih nacionalnih simbola, bez ili sa simboličnim brojem, neđe sa strane, istaknutih crnogorskih državnih simbola.
Sličan problem postoji i u dijelu političkog djelovanja bošnjačkih predstavnika koji, zarad kratkoročnih političkih aranžmana, ulaze u saveze sa strukturama koje relativizuju ili veličaju pojedince odgovorne za masovne zločine nad bošnjačkim narodom. Ćute kad se podižu spomenici ratnim zločincima koji počinješe zločine upravo nad njihovim sunarodnicima. Umjesto da obrate pažnju na interese države u kojoj obavljaju minstarske funkcije, gledaju volju Bosanskih ili Turskih ambasadora i prema njima podešavaju svoje činjenje. Posebno je problematično kada se takvo postupanje pravda pragmatizmom, čak i onda kada je u suprotnosti sa javnim stavovima i pravosnažnim presudama domaćih i međunarodnih sudova. To nije pomirenje, to nije multivjerski sklad, već moralna kapitulacija.
Medijska sfera dodatno produbljuje problem. U Crnoj Gori djeluju mediji sa nacionalnom frekvencijom koji otvoreno negiraju postojanje crnogorskog naroda, jezika i istorije, koji se rugaju crnogorskom državnim simbolima, vrlo često isticanjem isključivo simbola svog nacionalnog identiteta. Takva uređivačka politika ne predstavlja slobodu izražavanja, već sistematsko potkopavanje ustavnih temelja države. Država koja toleriše medijsku okupaciju sopstvenog javnog prostora odustaje od svoje kulturne i političke suverenosti.
Posebnu ulogu u ovom procesu ima kler Crkve Srbije, koji kroz revizionističke narative, mitološke konstrukcije i selektivno tumačenje istorije negira nesporne istorijske činjenice o Crnoj Gori. Omalovažavanje crnogorske državnosti, negiranje autohtonosti crnogorskog naroda i jezika, krivotvorenje crnogorske istorije, te predstavljanje Crne Gore kao istorijske greške, predstavlja direktan udar na ustavni poredak i društvenu koheziju.
Ovdje nije riječ o vjerskim slobodama, niti o nacionalnim pravima. Riječ je o političkom djelovanju klera tuđe države koje se sprovodi kroz identitet, simboliku i narative. Kada se identitet koristi kao političko oružje, država ima pravo i obavezu da reaguje i kler privede poznavanju prava.
Nevjerovatna je ta sloga današnje većine, ugroženih identiteta, jer su svi bez izuzetaka od vajkada toliko ugroženi da je to prosto bilo za priču i naricanje. Tim ugroženim, kojim je ugroženost identitetska crta, karakter i vrijedonosni stav, e njima ni malo ne smeta što danas u izvršnoj vlasti nema ni jednog jedinog ministra ili direktora kakvog direktorata, koji se nacionalno izjašnjava kao Cnogorac, koji u komunikaciji koristi zvanični, službeni Crnogorski jezik ili vjeru upražnjava u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Nikom od njih ni malo ne smeta, niti što sporno mogu naći, što u organima i tijelima izvršne vlasti koji vode i đe se odlučuje o interesima države koja se po njima i zove Crna Gora, od 45 odsto građana sa Crnogorskim nacionalnim identiteom, ne može se naći jedan jedini predstavnik najbrojnije nacionalne skupine.
Zato śutra kad se vrati sebi, Crna Gora mora prestati da relativizuje nelojalnost onih te im je matica tu neđe u našem okruženju, a „guzica“ u Crnoj Gori. Crnogorci moraju razumjet’ da je đavo došao po svoje i da će, ukoliko se ne okrenu sebi i svome, ne stave svoj interes ispred tuđeg i jasno ne kažu, da ovo što smo svjedočili u posljednjih pet godina nije nikakvi multikuturalizam, multivjerski sklad, već nacionalistički pir sa ciljem razgradnje crnogorske države za koji više nemaju razumijevanja i nijesu spremni mirno gledati.
Legitimna identitetska pripadnost i pravo na vidljivost, ne zahtijeva negiranje drugih, ne zahtijeva negaciju i urušavanje organa i tijela države u kojoj se živi, ne traži privilegije i ne služi za političku ucjenu, čemu smo sve češće svjedocu od političkih predstavnika „vazda ugroženih“ identiteta, iako u potonjih pet godina čine vaskoliku izvršnu vlast.
Nasuprot tome, interesna manipulacija identitetom i „njegovom ugroženošću“ prepoznaje se po selektivnosti, oportunizmu i spremnosti da se državni interes, države čiji si građanin, u kojoj si rođen i živiš, podredi tuđim političkim projektima, kako ovih dana imamo prilike svjedočiti u postupanju političkih predstavnika „ugroženih“ identiteta vladajuće većine koji, kao neke subatomske čestice, imaju dualnu prirodu. Oni mogu istovremeno biti dio vlasti i opozicija toj vlasti, a sve pod neskrivenom dirigentskom palicom centara moći iz okruženja koji Crnoj Gori mogu oprostit sve, liše uspjeha i napretka.
Identitet je pravo, ali država je obaveza. Društvo koje ne razlikuje ta dva pojma osuđeno je na trajnu nestabilnost i nestanak. Crna Gora se mora izboriti sama sa sobom. Odlučit’, ili će štititi sopstveni ustavni poredak, sopstveni državni i nacionalni identitet ili će pristati da tuđi identiteti postanu sredstvo političke okupacije i prihvatit’ svoj tih i svojevoljan nestanak sa svjetske pozornice i brisanje svog imena sa spiska slobodnih i suverenih država kako je to već jednom s njom urađeno 1918. godine.
Sa svih banda, a najviše iz Biograda, podbadaju građane, nosioci „ugroženih identiteta“, protiv samih sebe, huškaj ih da ne bi što lijepo rekli ili za sebe uradili. Poručuju da će za Vezirov most prikovati svakog ko se sa „komitama“ druži, ka’ Đedo što ih śčaše zakivat’, a danas se kite dukljanskim kraljevima i dukljanskom državom. Ne spominju ime crnogorsko, s jezikom se rugaju, pa i kad u ekonomiji, nauci ili sportu kakav iskoraka uradimo, kao što ovih dana prije srbalja lansirasmo satelit ili se rugaju ili zaćute i prave se mrtvi.
Kad dođe vakat, u proljeće '27, da mi biramo i mi odlučujemo, ja znam što ću i sa kime ću! Znaš li ti, čitaoče ili ti je mržnja protiv nečesa što više ne postoji potpuno zaslijepila um? Dok kad ćeš dozvoljavat da te plaše, vremenom prije 2020, kao da je tad bio mrak a oni ti donijeli svjetlost. Podmeću ti DPS kao baba rogu, kad gođ neki poganluk i fukarluk učine, a ova današnja vlast ih čini toliko i tim tempom da nema toga ko to može ispratit. Nakon što grdno učine, trče kod kakva vjerskog aparatčika sa punim buđelarom tvojih para, da kupe oprost, da mogu mirno zaspat jer dobro znaju kakvo nepočinstvo uradiše.
Ja, slobodan građanin, htio bih da pričam o novim radnim mjestima, većim platama, slobodama i pravima jednakim za sve, ekologiji, ekonomiji, razvoju, mladosti koja ođe ostaje i vraća se, a ne bježi glavom bez obzira, ka danas, a ne daju mi. Stalno vrte teme koje nas iritiraju, istoriju nam prepravljaju, na naš crnogorski identitetu biše tuđi da nadgrađuju, sve čine kako bi nas pomutili i što grđi nam dan učinjeli.
Ja, hoću, radim i družim se sa sebi bliskim po ideji, empatiji, znanju i umjeću, sa onim koji žele, imaju viziju i znanje da ovo društvo integriše u zajednicu slobodnih država sa ekonomijom oslonjenom na nove tehnologije imanentne XXI vijeku.
Ja, sam krenuo na put u društvu slobodnih građana okupljenim oko ideje, ne oko kakvog vođe, jer oni koji baštine ideju STEGA, ne treba vođa, da bi znali kako, kuda, s kime i što im ga je činjet. Krenuo sam na put u novo doba sa sebi bliskim, sebi ravnim, a opet različitim i na dijalog spremnim pojedincima, punim empatije prema ovoj zemlji i njenom narodu, ostvarenim, porodičnim i kompetentnim pojedincima koji se ne plaše drugog i drugačijeg.
Ja sam krenuo s onim koji umjesto vjerske dogme baštine naučnu sumnju, koji vole i cijene identitetsku, kulturološku i jezičku različitost i smatraju to jednim od integrativnih, a ne dezintegrativnih elemenata crnogorskog društva.
