Sinoć smo u okviru takmičarskog dijela programa FIAT festivala imali priliku da pogledamo nesvakidašnju pozorišnu inscenaciju Prekrižena, Posveta ljubavi u režiji Mirjane Medojević. Gledalište, do pola prekriveno crnom tkaninom, označavajući naizgled, odnosno proširujući, već ionako povelik scenski prostor i u uglu, na proscenijumu, rediteljka/glumica/performerka umotana u providni najlon, nas dočekuju po ulasku u salu. U dubini sjedi glumac (Primož Guna), isusolik, ne slučajno, kao što ćemo saznati kroz predstavu.
Glas djeteta iz OFF-a govori nam da ne moramo da gasimo telefone, već naprotiv da je snimanje i fotografisanje poželjno i da snimljeni materijal kasnije možemo poslati na određenu e-mail adresu. Takođe, pokušava da nam objasni imenicu „crossouted“, navodno neprevodivu. Kad dječak završi slušamo audio razgovor na slovenačkom, koji nažalost ne razumijemo, ali koji daje dokumentarnu crtu predstavi i povezuje nas sa sadašnjim momentom.
U dubini scene ukazuju se vrata, nalik na stajska, ali istovremeno mogu biti prolaz u Narniju, u biblioteku, u dvorište, na hipodrom ili gdje god nas naša mašta odvede. To je izlaz. Ili ulaz. Kako ko tumači. Akterka kroz scenu stupa pravo, prelazi ravno preko prekrivenih sjedišta, uz muku i napor, katkad tražeći pomoć. U tom trenutku se još uspostavljamo i ne znamo da je ovo u stvari prva etapa hodočašća istrgnutog iz konteksta religije.
Kad uspije da prevaziđe prepreke, staje pred publiku, skida sa sebe najlon i maže se marmeladom, što može biti simbol krvi ili zemlje iz koje poničemo.
Vraća se u na scenu skida crvenu zavjesu, umotava se u nju i opet kreće na put. Ovaj put je težina tereta koji nosi veća, ali ona ne odustaje, uzdiše i psuje. U trenutku kada opsuje i pogleda u plafon, nedvosmisleno je da psuje nekoga. A to nije Bog. To je neko koga je izgubila, to je uzrok i posljedica sizifofskog bezbožnog hodočašća, to je teret koji nikad neće spasti. To je ljubav.
Ovog puta ona se ne zaustavlja pred gledalištem. Krči put svoje pokore kroz nas, tražeći pomoć i dobijajući je. Svi se upinju, ustaju, pružaju ruke da joj pomognu. Svi smo dio tog puta za spasenje.
Priča se zaokružuje i dobija dramaturški luk, kad se rediteljka/glumica/performerka vraća na scenu i umotava glumca u crveno platno. Ne. U crvenu zavjesu. S razlogom je zavjesa. Pozorište. Umotava ga tako da mu samo glava ostaje mimo platna, skida se, sijeda iza njega držeći mu glavu u krilu. Opet sizifofski pokušava da ga dovuče tako, u tom položaju, do početne tačke predstave. Do početka. Jer u pozorišnoj iluziji sve je moguće.
S vremena na vrijeme rediteljka/glumica/performerka probija četvrti zid da popije vode, povuče dim cigara ili upozori majstora svijetla na štimung, podsjećajući nas da je pozorište živa materija koja se razvija, da je sve proces i rad, dajući pozorištu ono što mu pripada – beskraj.
S druge strane, projekcija poprečnog presjeka sahranjenog tijela podjeća nas na neminovnost smrti i čovjekovu konačnost, a muzika u pozadini, ispod dijaloga (audio) koji dominira doprinosi sveopštem utisku prolaznosti.
Upotreba prostora Mirjane Medojević podsjeća na Šeknera, ono što je on radio u ambijentu, ona radi unutar teatarske zgrade, jer – sve je prostor za igru. Ona kao i on istražuje dijalektičke odnose između pozorišta, igre, antropologije, rituala, performansa, svakodnevnog života, oblika popularne zabave, psihodrame... Ispituje što čini savremeno pozorište i savremeno društvo, i pruža sliku onoga što može da postane savremeno pozorište jednog interkulturalnog svijeta kakav težimo da budemo.
Mirjana se bavi ambijetalnom režijom u ortodoksnom pozorištu i razbija konvenciju da je prostor za publiku ortodoksnog pozorišta stalan i određuje pozornicu.
Kod ortodoksnog pozorišta prostor je objekat u mašti reditelja i scenografa – prostor pomaže glumcu da se iskaže, prostor je sredstvo u glumačkom izražavanju, kod ambijentalnog pozorišta kako smatra Šekner, prostor je kao živi subjekat sa kojim se treba sroditi, jer i prostor 'ima šta da kaže', glumac u prostoru čini ono što želi, ali i ono što ga prostor podstiče da učini, prostor je partner i sagovornik glumcu.
Mirjana pravi živi prostor, svaki pedalj prostora i u ortodoksnom pozorištu pod njenom rediteljskom palicom je živ. U njenoj režiji gledalac ne očekuje ravnomjerni ili običajni tok predstave nego mozaik iznenađenja. Ovakav odnos prema prostoru i način njegovog korišćenja razara pozorišnu iluziju, a istovremeno znači i demokratizaciju ovog umjetničkog čina, jer eliminiše rangiranje gledalaca prema boljim, srednjim i lošijim mjestima. Isto tako, samim tim što izvođači i publika nisu odjeljeni rampom, stvara se mogućnost interakcije između njih, kao i između samih gledalaca, kroz proces primanja i davanja, odnosno zajedničkog učešća u predstavi.
A u ovoj predstavi učestvovali smo i prisustvovali hodočašću. Hodočašću za ženu, hodočašću za pozorište, hodočašću za preminulog ljubavnika, hodočašću za ljubav, hodočašću za sopstvo, hodočašću protiv licemjerja, hodočašću za slobodu.
