U maju 2020. i mi i drugi naučnici smo predvidjeli da mnogi regioni svijeta možda nikada neće dostići prag imuniteta krda za Covid-19 – tačku u kojoj je dovoljno ljudi imuno na infekciju da prenošenje počinje da se usporava.
Ovo ostaje tačno i danas, čak i kada su vakcine postale dostupne u bogatim zemljama i kada su mnogi ljudi izgradili imunitet putem vakcinacija, pojačivača i prethodnih infekcija.
Prag imuniteta krda se obično pogrešno shvatao kao univerzalni cilj koji je trebalo postići u ranoj fazi pandemije. Ali prag je uvijek bio promjenljiv: zavisi od toga koliko je patogen prenosiv i od bihejvioralnih i imunoloških karakteristika populacije u kojoj se širi – koliko se miješaju i koliko lako se inficiraju.
Na primjer, ako je virus veoma prenosiv, sposoban da lakše zarazi ljude, ili je populacija veoma gusto zbijena i pokretna, velikom dijelu populacije će biti potreban imunitet da zaustavi njegovo širenje. Nasuprot tome, ako je virus manje prenosiv ili se populacija ne miješa često u velike grupe, manje ljudi mora da bude imuno da bi usporilo virus. U svakom slučaju, precizan prag imuniteta krda bi bio drugačiji.
Prag imuniteta
Originalni soj virusa Sars-CoV-2 imao je prag imuniteta krda koji je procijenjen na 60-75%. Ali novije i prenosive varijante, kao što su Delta i Omikron, vjerovatno imaju pragove više od 80-90% – i to pod pretpostavkom da su svi koji su vakcinisani ili prethodno zaraženi u potpunosti zaštićeni od buduće infekcije.
U stvari, za Omikron, postojeća imunološka zaštita od infekcije i prenosa je mnogo niža (iako se smatra da je zaštita od teškog obolijevanja i dalje veoma visoka), tako da čak i sa 90% vakcinisane populacije vjerovatno ne bismo vidjeli kako prenošenje Omikrona odumire.
Promjene u ponašanju kao što su nošenje maski, rad od kuće i izbegavanje velikih okupljanja mogu usporiti širenje virusa. Ali kako se ove intervencije ukidaju ili variraju među populacijama, prenošenje virusa će se ponovo ubrzati, podižući prag imuniteta krda u poređenju sa opreznijim stanovništvom.
Istovremeno, društvene nejednakosti mogu pogoršati nesrazmjernu štetu koju je Covid već nanio marginalizovanim zajednicama podizanjem praga imuniteta na lokalnom nivou, na primjer ako ljudi žive u prenaseljenim stambenim jedinicama.
Prošle godine su neki naučnici sugerisali da se približavamo pragu imuniteta krda kombinacijom vakcinacije i infekcije. Ali godinu nakon početka vakcinacije protiv Covid-19 vidimo najveće skokove u broju slučajeva do sada u mnogim regionima, uključujući mjesta gdje je imunitet stanovništva od infekcije i vakcinacije prilično visok.
Endemičnost
Veoma zarazne varijante Delta i Omikron izazvale su nedavne skokove zbog svoje visoke prenosivosti i sposobnosti da djelimično izbjegnu imunitet, čineći mnogo veći dio nas ponovo podložnim infekciji.
Ovo iskustvo naglašava da tek treba – i vjerovatno nikada nećemo – dostići prag imuniteta krda uprkos izuzetnom uspjehu vakcina. U isto vrijeme, ne smijemo da se pomirimo sa beskonačnim, eksplozivnim slučajevima zaraze.
Sada se nalazimo u nezgodnom prelazu na endemičnost Covid-19. U pronicljivom radu objavljenom u časopisu Science u januaru 2021. Dženi Lavin i njeni koautori su predvidjeli da će, kao i drugi ljudski koronavirusi koji sada izazivaju običnu prehladu, Covid-19 na kraju preći u blagu infekciju koja nastavlja da cirkuliše na nižim nivoima u ljudskoj populaciji kako ljudi postaju izloženi i imunizovani u ranom dobu. Drugim riječima: biće endemski virus.
Jednom kada Covid-19 postane endemski, imunitet koji blokira infekcije brzo bi oslabio tako da bi se virus i dalje lako širio, ali bi imunitet protiv teških bolesti trajao duže, uzrokujući da se infekcije i (prvenstveno blage) bolesti prebace u mlađe starosne grupe koje tek treba da budu izložene ili imunizovane; slučajevi teške bolesti, koja prvenstveno pogađa odrasle bez prethodnog imuniteta, trebalo bi da se smanji.
Međutim, još nijesmo u toj tački. Autori studije su upozorili da su bihejvioralne intervencije za usporavanje širenja i dalje bile neophodne tokom tranzicije ka endemičnosti kako bi se izbjegao ogroman porast hospitalizacija i smrti, a da ne pominjemo simptome dugog Covida, za koji se sada procjenjuje da pogađa 1,3 miliona ljudi samo u Velikoj Britaniji. Vakcinacija (i periodično pojačavanje) ostaju važni za ublažavanje najgorih ishoda dok prelazimo na endemičnost.
Mjere
Važno je zapamtiti da stvaranje imuniteta unutar populacije ima koristi za sve, čak i kada se prag imuniteta krda ne može dostići. Teška bolest se drastično smanjuje, čuvajući resurse zdravstvene zaštite. Kada se vakcinisani ljudi zaraze, mogu biti zarazni kraće vrijeme i imaju manje virusno opterećenje, smanjujući dalji prenos. Zaštita je multiplikativna kada vakcinisani ljudi uglavnom dolaze u kontakt jedni sa drugima, jer su šanse da se zaraze i prenesu te infekcije smanjene.
I dalje bi nekontrolisano širenje Covid-19 u nedovoljno vakcinisanim regionima moglo dovesti do evolucije novih varijanti koje nastavljaju da izazivaju oboljenja. Do sada se čini da Omikron obično izaziva manje teške bolesti od prethodnih sojeva virusa – a konkurencija između varijanti (na primejr, Omikron nadmašuje Delta soj u mnogim regionima), može ići u našu korist.
Ali čak i blaže varijante i dalje imaju potencijal da preplave bolnice ako su visoko prenosive. Brzo vakcinisanje i jačanje globalne populacije, posebno onih koji se suočavaju sa ozbiljnim nejednakostima u dostupnosti vakcina, i borba protiv dezinformacija koje ometaju prihvatanje vakcine ostaju neki od najboljih načina da se uspori pojava novih varijanti, kao i neizvjesnosti i neuspjesi koje one donose.
Sada možemo da se pripremimo za endemski Covid-19 tako što ćemo poboljšati pristup vakcinama, visokokvalitetnim maskama i testovima i zahtijevati ih u javnim sredinama gdje je rizik visok. Trebalo bi da ulažemo u istraživanje i distribuciju tretmana kako bismo spriječili teške ishode i društvenu podršku ljudima koji se bore sa dugoročnim posljedicama Covid-19.
Takođe moramo da ojačamo infrastrukturu javnog zdravlja kako bismo spriječili buduće pandemije, uspostavili propise za bezbjednije radno okruženje i ublažili zdravstvene disparitete koje je pogoršala pandemija. Covid-19 ne nestaje, ali možemo njime upravljati pametnom politikom i kolektivnom akcijom.
* * * * *
Autorke su Erin Mordekaj, docentkinja biologije na Univerzitetu Stanford i Melori Haris, doktorand na Univerzitetu Stanford, gdje proučava zarazne bolesti
