Reprezentativnu karijeru Stefan Mugoša je završio sa 65 utakmica u najdražem dresu i 16 postignutih golova.
1To je, međutim, samo dio, finalni “proizvod”, ono što se vidi na terenu. A iza scene – koliko je samo “odigrao” utakmica u avionima, na aerodromima, čekajući letove, putujući za Crnu Goru, nekad i po dva dana, iz daleke Južne Koreje, samo da bi bio sa momcima, nekada i da bi odigrao samo nekoliko minuta, a nekada – dešavalo se i to – da bi ostao na klupi.
Reprezentativna priča Stefana Mugoše – priča o pripadnosti, o ljubavi prema fudbalu, zemlji, naciji; priča o identitetu.
Uz sve ono što je pružio na terenu, a pružio je mnogo.
Prošlog petka, na utakmici protiv Andore, na najljepši mogući način, nakon 11 godina, Mugoša se golom oprostio od reprezentacije.
Ovo je kratka rekapitulacija nečega što ne može da se opiše baš tako kratko, a prožeto je najčistijim emocijama.
“Najljepši osjećaj na svijetu je nositi dres reprezentacije. Tužan sam, a i srećan u istom momentu, jer znam da sam dao sve od sebe igrajući za Crnu Goru, posljednju kap znoja sam ostavio na terenu”, kaže Mugoša.
Kao da je bilo nacrtano da se oprosti golom – takav igrač, takav momak, zaslužio je takav oproštaj.
Povlači se, sa 34 godine, u nekim drugim okolnostima možda je mogao još da igra, još da pruži. Ipak…
“Ponosan sam na sve što sam uradio za Crnu Goru. Nije bilo lako – drugi kraj svijeta, predugački letovi, vremenska razlika. Samo ja znam kako sam se osjećao: umoran, neispavan, pod tabletama za spavanje, tek stignem, a znam da me ujutru čeka trening. Ipak, ništa mi nije predstavljalo problem, želja je bila najveća moguća. Jedini je problem što me nekad tijelo više nije slušalo, iako je volja bila tu”, priča Mugoša za Meridian sport.
Odluka o oproštaju od nacionalnog tima nije bila laka, ali je bila neminovna…
“Da sam negdje u Evropi, na sat ili dva leta, možda bih mogao još dosta da dam, ali u ovoj situaciji – mislim da treba da igraju i mlađi, sad ih imamo i na njih možemo da se oslonimo. Ne mogu sebi da dozvolim da, poslije svega, izađem na teren, da ne mogu sve da dam, a da neko pomisli da ne želim da dam. Najpoštenije je biti pošten prema sebi, prema reprezentaciji”.
Debitovao 2015. u prijateljskoj utakmici protiv Danske u Viborgu.
“Kao dječak sam bio i kapiten mlađih selekcija, maltene cijeli život sam proveo u reprezentaciji. Došlo je tada vrijeme za seniore, sjećam se i prvog okupljanja, još sam bio igrač Mladosti. Na kampu Saveza – ulazim, a pored mene sjede Mirko, Baša, Poleksić, Džudović, Savić, Jovetić… Imao sam sreću da uhvatim ‘staru gardu’ u najboljim danima – bio sam preponosan, ali i osjećao veliku odgovornost. Nikad ne mogu da zaboravim Stevanovu rečenicu – tu si, sa nama, jedan od nas, oslobodi se kao da si u Mladosti, imaš svu našu podršku. To mi je bukvalno dalo krila, kada ti jedan takav igrač priđe kada si mlad. Kasnije sam ja to govorio mlađim igračima”.
A na debiju…
“Srce mi je lupalo 300 na sat. Prisjetio sam se tada prvog meča reprezentacije protiv Mađarske 2007. Bio sam dječak i skupljao lopte. Pun stadion, kiša pada, intonira se himna, za mene kao klinca nevjerovatan osjećaj – sakupljam lopte na prvom meču reprezentacije! E isti takav osjećaj sam imao kada sam debitovao, isti osjećaj sam imao na svakoj od 65 utakmica – od prve do posljednje. Osjećaj nekog ko istinski voli svoju zemlju”.
Malo po malo, stigao je i prvi gol: 26. marta 2017, pod Goricom protiv Poljske.
“Počeo sa brojem 10, umjesto Jovetića koji je bio povrijeđen, mislim da je to bio i moj prvi start u dresu reprezentacije. Dajem gol za 1:1, imao sam osjećaj da se stadion ruši – mislio sam da ću da puknem od sreće. Jednostavno, nisam znao kako da se kontrolišem od emocija. Tek kad je sve prošlo postao sam svjestan: čovječe, dao sam gol za reprezentaciju! Imali smo i šansu da preokrenemo, nažalost izgubili smo 2:1 od jakih Poljaka sa Levandovskim, ali tu utakmicu nikad ne mogu da zaboravim”.
I tako je sve krenulo – 16 golova u nacionalnom timu, više su dali samo Stevan Jovetić i Mirko Vučinić.
Na pitanje da izdvoji jedan gol, Mugoša izdvaja svih 65!
Neki su, ipak, bili posebniji…
“Taj prvi gol protiv Poljaka, zatim ‘makazice’ protiv Poljaka u Varšavi, pa het-trik u Rumuniji. Sjećam se da su nas tada svi otpisali – bili smo desetkovani, a mi pobijedimo 3:0. Prva dva gola dao sam glavom na fenomenalne centaršute Jankovića, treći nakon povratne lopte Vujačića, odreagovao sam kao pravi napadač. To je posebna stvar, jer samo je Jovetić uz mene dao het-trik za reprezentaciju. A kada ste, u bilo čemu, rame uz rame sa Stevanom, sa takvom veličinom, onda je to nešto posebno”.
Gotovo sve svoje snove popularni Mugi je ispunio u reprezentaciji, ostaje još jedan koji treba da dosanjaju mlađe generacije – da se plasiraju na veliko takmičenje.
“Žao mi je, jer smo imali vrhunsku generaciju, bili nekoliko puta blizu, ali nikada nije mogla da se preskoči posljednja prepreka. Meni je žao zbog nas igrača, Saveza, naših najboljih navijača, ali svaka moja utakmica u reprezentaciji – za mene je bila kao veliko takmičenje, jer igram za svoju državu, predstavljam narod i nosim sveti grb na grudima”.
