Incident koji je prije tri godine izazvao čovjek pomućenog razuma, kada je oslikan po tijelu četničkim znamenjem, uz kokardu i „prigodne pjesme“, maltretirao prolaznike u Pljevljima, zvanično je postao svakodnevna zbilja u tom gradu, odjenuta u sramni, institucionalni odraz.
Povodom ovogodišnje proslave 20. novembra, datuma kada su 1944. godine Pljevlja oslobođena od okupatora u Drugom svjetskom ratu, pale su sve maske, ako ih je uopšte i bilo. Toga dana većinski stav klerikalne lokalne vlasti - kojoj episkop Atanasije inače diktira kada će biti dan opštine i ko je, po volji dragog Boga, adekvatan kadar za Rudnik uglja - pretočen je u otvoreni performans ruganja antifašizmu.
E, na taj dan, za koji se predsjednik Opštine Dario Vraneš nada da se više neće obilježavati, on je prvo zapalio svijeću stradalim četnicima. Potom je sa saradnicima prinio svijeću na postolje s krstovima na spomen-kompleksu borcima Narodnooslobodilačkog rata na Stražici, forsirajući time svoje ideološke, vjerske i nacionalne atribute umjesto građanskog odavanja počasti onima kojima, kako je sam priznao, „dugujemo što danas živimo u slobodi“.
Jad i čemer oličen u izjavi čelnika opštine da su četnici heroji, uz poruku „nikad više Dan oslobođenja“, moglo bi se prevesti u „naklon partizanima, još samo ovaj put“. Valjda da ih izbriše iz sjećanja, pa od iduće godine da za njega ostanu - ružna uspomena.
Da je Vraneš odvojio ova dva „hodočašća“ i da se, ne abolirajući četničku saradnju sa okupatorima, nekom drugom prilikom, i drugog dana, založio za istraživanje i komunističkih zločina – to bi bilo u duhu i spram njegovog svjetonazora, pritom legitimno. Ne bi se ogriješio da usput, preko Atanasija, pokrene recimo i peticiju da se skine svetački oreol nekim zločincima iz rata koji su debelo okrvavili ruke u pljevaljskom kraju... Bio bi to doprinos suživotu i boljoj budućnosti kroz suočavanje sa kukoljem u svome žitu.
Ovako, izjednačio je nemoguće. Žrtve četničke prikazao je kao borce-antifašiste koji su ratovali protiv Njemaca, a zbog ideoloških razloga i mimoilaženja, uporedo stradali u bratoubilaštvu.
I na Dan oslobođenja prvo je zapalio svijeću onima koji su mu bliži, a onda je s tom hipotekom pošao da „ispoštuje“ partizane i stradalnike koji su oslobađali ovu zemlju. I pritom imao skoposti da izrazi nadu kako nikad više neće biti proslavljen dan kada su
Njemci postali prošlost u pljevaljskom kraju gdje je gotovo 2.000 žitelja svih vjera i nacija poginulo zbog fašističkog terora.
Iz Karađorđeve ulice u Podgorici, gdje sjede oni što bi trebalo malo dalje da vide, pogled ne seže do Pljevalja. Pritisli oblaci, pala magla, pa se proba zamagliti i sopstvena odgovornost, kao u slučaju prvog do prvoga – potpredsjednika Vlade i koordinatora službi bezbjednosti Alekse Bečića, čija je stranka u septembru sa Vranešom zajedno, uz blagoslov Atanasijev, revidirala ne samo dan opštine već i istoriju pljevaljskog kraja.
Nazire se iz te vizure samo pljevaljski „svjetionik nade, pokazujući put naprijed kroz solidarnost, inovacije i posvećenost zajedničkim ciljevima“.
Ne vidi se, odnosno prećutkuje anomalija da lokalna vlast, uz blagoslov državne, obesmišljava sekularnost zemlje, otvoreno propagira istorijski revizionizam i oburdavanje antifašističke tradicije. Ne čuje se da tutnje zle trube dok se u isti koš trpaju dželati i žrtve, pop Maca, crne trojke, rodoljubi i građani koji su stradali od fašističkog okupatora.
Zapravo, ne smješta ih vlast u isti koš, već pravi paravan za pranje biografija kvislinga, nosilaca željeznog krsta i sveštenika lake ruke koji su bolje baratali kamom, nego kandilom, dok su nevine civile cijepali lakše nego slavski kolač.
Heroji Darija Vraneša i borci za slobodu ne mogu biti na istoj strani.
Svi se jesu borili u Drugom svjetskom ratu, ali ne za jednaku slobodu.
Partizanski, višenacionalni narodnooslobodilački pokret borio se da skine jaram okupatora, usput ratujući i protiv saradnika tih okupatora. Druga strana se uz pomoć okupatora borila protiv partizana, sprovodeći usput etničko čišćenje.
Sigurno da je bilo zločina na obje strane, ali se stradanje četnika ne može izjednačiti sa antifašizmom, inače bi oslobađanje Sandžaka od muslimanskog stanovništva koje je sprovodio Pavle Đurišić bila tekovina NOR-a. Fala Bogu pa nije, niti može biti, jer su još živa sjećanja kako je taj suživot na četnički način izgledao prije 80 godina.
Sljedbenici te ideologije, sada kroz institucije sistema podrivaju kamen na kojem počivaju i ova zemlja, pretvarajući Pljevlja u grad u kojem će Sveta Petka, ni kriva ni dužna, biti dan opštine, u znak sjećanja na oslobođenja u Balkanskom i Prvom svjetskom ratu, kao pokrivalica za navodno izmirenje i skidanja balasta robovanja podjelama na partizane i četnike, ali po mjeri četnika.
Niko ne traži da se i danas dijelimo po istom tragu, sem onih koji bi da operu svoju savjest, prošlost i da izjednače što se ne može izjednačiti.
Pritom, to proglašavaju za normalni slijed poteza, a onda bi u takvom pobrkanom klerikalnom ambijentu da tobože grade suživot, demokratiju i multigrađanski sklad. Po mjeri revizionističkog pranja biografija, uz parastose koljačima i ratnim zločincima.
Pljevlja kao svjetionik, nema što!
