„Razmišljajući o čudesnom događaju i herbariju iz 1889, tumarao sam kroz prošlost. Prisjećao sam se kazivanja starije gospođe Marije, velikih glasovnih mogućnosti, koja je često pjevala u crkvenom horu. S poštovanjem je govorila o mom ocu i majci, bili su joj profesori tokom ratnih godina u Starom gradu“.
Ovo je na početku svog prvog toma – trilogije Herbarijum-Don Đuro, napisao Slobodan Bobo Liberto Slovinić, poznati crnogorski slikar koji povremeno kist ustupi peru, sa željom da vrati vrijeme dobrote i vrijeme ljudi svojih predaka.
Ovom knjigom Slovinić je israzio svoju zahvalu precima, a istovremeno ostavio pisani trag potomcima.
Bio je to povod za razgovor sa umjetnikom i piscem ove knjige.
Ovoga puta naslikali ste riječima sliku porodičnog rodoslova čiji je miris Herbarijum sačuvao. Što vam je posebno sa srcem davalo ritam prilikom stvaranja ovog prvog toma trilogije?
Slovinić: Da, preko šezdeset godina mog stvaralačkog rada, izražavao sam umjetničko-energetske potencijale i senzibilitet likovne poetike, koristeći se prevashodno slikarskim postupcima i mogućnostima, uz pomoć akvarela, gvaša, četki, uljanih boja, platna, papira, pera, tuša te crnog i kolorisanih krejona.
No, ne treba zaboraviti da sam rastao i podizao se uz dvoje izuzetnih intelektualaca, profesora i vrsnog novinara, da sam oduvijek bio orjentisan ka pisanoj riječi, slovnim simbolima i leksici. Ne pamtim od kada moju umjetnost paralelno prati tekstualnost, prozni i poetski zapisi. Uz hiljade najraznovrsnijih likovnih djela, iz moje spisateljske laboratorije, izašli su brojni tekstovi, putopisi i knjige:
Crnogorski savremeni umjetnici Lubarda i Milunović, (1960), Maturski elaborat (Počeci likovne kritike); Pariski zapisi, (1996), (Putopis); Umjetničke zbirke CSU Crne Gore (2010), (Likovno–kritički izbor iz zbirke CSUCG); Ars Libris (2013) (Izbor iz 20-godišnjeg likovno-kritičkog rada); Pariske Reminiscence (2020) (Putopis) i Herbarijum-Don Đuro (2021) (Prvi tom trilogije).
Nažalost, odavno sam ostao bez roditelja, otišli su na neke ljepše horizonte. Porodica SLOVINIĆ je mala, jedinstvena je u Crnoj Gori. Cijelog života sebi sam krčio put sopstvenim naporima. Bez rodbine, rođaka i bilo kakvih pomoći. A kod nas je to nemoguća misija.
Rano sam opazio da moja dijeca i unuci malo znaju o precima. Rođeni su poslije njihovog odlaska. Osijetio sam potrebu da im o njima pripovjedam. Ali, priča im je izmicala, nijesu ih upoznali za života. Prije desetak godina, otpočeo sam da prikupljam građu o porodici SLOVINIĆ, o prađedu IVANU (Ivu), koji je sa bratom JURAJEM (Juricom), doplovio iz POSTIRE sa otoka BRAČA, oko (1800) godine u antičku BUDVU. Zatim, o đede NIKU i ocu ANTU, koji su rođeni u Budvi. Sakupio sam dosta podataka, dokumenata, fotosa i veoma bitan Parodični rodoslov.
Međutim, kada sam došao u posijed Herbarijuma iz (1899) godine, koga je kao učenik sa (12) godina, formirao moj pokojni stric JURAJ (kasnije Don Đuro), osmislio sam zamašni projekat: PORODIČNU TRILOGIJU, koju sam nazvao poetizirano HERBARIJUM. Upravo pisanim putem, iskazao sam svoju zahvalu precima, a istovremeno, ostavio sam pisani trag potomcima. No da bih univerzalizovao i približio tematiku i tekst čitaocu, izostavio sam svjesno iz zapisa prezime SLOVINIĆ, a u opticaju su imena stvarnih i izmaštanih ličnosti. Tako je između ostalih, prvi tom porodične trilogije, posvećen upravo jednoj izuzetnoj ličnosti, pravom humanisti, mome stricu JURAJU (DON ĐURU), katoličkom svešteniku, koji je između ostalih, krstio i mene, sada umijetnički zvanog LIBERTO BOB (1943) godine u katedrali Sv Ivana u Budvi.
Da li ste dugo u svom spomenaru duše gradili likove za ovaj vaš literalni projekat? Oni su stvarni i živjeli su svoje živote poput glavne ličnosti svještenika Don Đura.
Slovinić: Ne, vrlo lako, samo sam se potpuno otvorio. U čitavoj mojoj umjetnosti, sve ističe iz moje senzibilne duše, kao što se boja istisne iz tube. Na isti način istisnuta je iz mene Trilogija o precima, za moje potomke, ali ona sa sobom nosi i mnogo šira značenja. Da, glavne ličnosti živjele su svojim stvarnim životima. Tako je moj prađed bračanin (brocanin) IVAN, doplovivši u Budvu i tokom mladih dana, oženio prelijepu JULIJU, iz poznate budvanske plemićke porodice ROZA. Nju jena krstu (krstio) u katedrali Sv Ivana Krstitelja, SVETI PETAR CETINJSKI, kada je u to vrijeme posjećivao Budvu.
Moj đede NIKO, bio je jedan od najpoznatijih ličnosti u malom primorskom mjestu Budva. Imućni trgovac sa ogromnim posjedom preko (30.000 m2) pod maslinama, agrumima i raznim voćem i povrćem. Njegov portret naslikao je budvanski slikar Anastaz Bocarić. (Reprodukcija portreta prikazana je u knjizi), Moja baba TONINA iz znamenite kuće (MEDIN), porodila mu je (8) sinova. Baštinio je nekoliko velikih ribarskih barki. Mnogi su lovili njegovim mrežama i ribarskim priborom, ne samo za đeda Nika, nego su prehranjivali i svoje porodice.
Moj otac ANTE je diplomirani profesor srpskohrvatskog, italijanskog jezika, svjetske književnosti, pionir crnogorskog novinarstva i prvi Šef protokola Skupštine Crne Gore. Nažalost zaboravljena ličnost od svih nadležnih instanci. Osjetio sam potrebu i obavezu da bliže osvijetlim njegov težak životni put u ratnoj i poratnoj JUGOSLAVIJI. Svi su ga oslovljavali sa Šjor Ante, zato drugi tom trilogije nosi naziv: HERBARIJUM-ŠJOR ANTE. Intenzivno radim na tom drugom tomu.
Saopštavam ekskluzivno, treći tom trilogije će biti posvećen meni, umijetniku Libertu i nosiće naziv HERBARIJUM-PITORE LIBERTO. Međutim, u tom djelu prevashodno će biti riječi o malo poznatom, bremenitom životnom putu umjetnika Liberta.
Međutim, projekat trilogije je posebno interesantan zbog činjenice da stalno UNUK, svjedoči, pripovijeda i piše o svome ĐEDU, porodičnom pretku. Tako će narator o mome ocu profesoru-novinaru Antu, biti moj sin SAŠA. A narator o meni, umjetniku Libertu, biće moj unuk IVO. Stalno unuci slove o svojim đedovima. Mislim da je projekat HERBARIJUM izvrsno koncipiram, tako da posjeduje sve elemente interesantne i univerzalne PORODIČNE SAGE.
Posebno je zanimljiv jezik kojim ste pisali. To je stari bokeljski govor sa romanizmima sočnim, koji karakteriše način života primoraca minulog vremena.
Slovinić: Trilogija Herbarijum-Don Đuro, posebno je interesantna, jer je pisana dijalektom koji se nekada govorio na našem primorju, ali koji nažalost nestaje. To je sočan budvanski-bokeljski-primorski romaniziran dijalekt. I ne samo dijalekt, već iz djela se sagledava osobeni način života ljudi pri moru, običaji, ponašanje građana, ono prikazuje uobičajenu primorsku kužinu, razne riblje i mesne gurmanluke, slatkiše i pijaču u ovim naši krajevima. Naravno uz fusnote za neuobičajene riječi, na kraju knjige dat je popis svih izraza i pojmova. Štaviše, knjiga je ilustrovana glavnim likovima iz Trilogije. Moja knjiga živi eksplicitnim duhom i dahom mirisnog i pitomog Mediterana.
Vraća li Vam se to djetinjstvo ugledne familije Slovinić, Vaših roditelja, profesora koji su službovali u Budvi i Kotoru, đe ste udisali taj Mediteran i tu slanu ariju „našega maloga mista“?
Slovinić: Nesumnjivo, prilikom rada na porodičnoj trilogiji, permanentno sam krstario predjelima djetinjstva i prohujalim vremenima. Podizao sam se, rastao, obrazovao se u mojem rodnom mjestu Budvi, pa u čarobnoj Boki i Kotoru, u toploj i pitomoj Dobroti, zatim u kraljevskom Cetinju, pa slavnom Titogradu i Podgorici.
Kako su se moji plemeniti roditelji ANTE i DOBRILA, upoznali, zavoljeli i vjenčali u Kotoru, negdje (1938) godine, porodica je sa dva mališana, BOBOM i KOKOM, pratila poslovni roditeljski angažman. Roditelji su radili u čuvenoj kotorskoj Gimnaziji kao profesori. Majka je između mnogih predavala i poznatoj dirigentkinji Dari Marović. Za veliki odmor, obilazila je profesoričine malene diječake.
Otac je predavao i u Pomorskoj akademiji, nedaleko od porodične vile Mjesečević u Dobroti, kod kojih smo privatno stanovali. Otpočeo sam Osnovno obrazovanje u školi na Benovu. Naučio sam da plivam na ponti pred kućom, u plićaku sam se igrao brodićima koje sam ja izrađivao do besvjesti. Da, upijao sam u izobilju mediteranske sokove maloga mista uz more.
Pa naravno otuda moja iskonska povezanost sa morem i morskom obalom, veza za ponte, seke, grote i grebene… Tako su nastala djela moje nedavne izložbe u Tivtu: MEDITERANSKE OBALE.
Na isti način nastao je i moj zamašni spisateljski projekat, Porodične trilogije.
Dobrota ljudska, umnost, ali i filozofija života je međ stranicama ove knjige. Da li je to bio Vaš cilj?
Slovinić: Da, slijedio sam emotivne puteve svoje duše, naznake davnih sjećanja, pripovijesti predaka, brojnu dokumentaciju, arhivske fotografije i evidentne zapise. Koristeći se, naravno, svojom neiscrpnom maštom i kreativnošću. Mislim da sam u ovom prvom tomu DON ĐURO, iz vlastitog rakursa prikazao život put jednog katoličkog sveštenika, koji nije nimalo lagodan, već pun odricanja, svakojakog žrtvovanja i prije svega veoma human, dostojanstven i uzvišen. Čitav svoj život on je velikodušno stavio u službu vjere i Svevišnjeg koji je nad svima nama. Da kada završim sva tri toma Trilogije HERBARIJUM, mislim da ću u potpunosti ispuniti svoj cilj.
Neizmjerno sam zahvalan mojim precima čiji su životni putevi bili teški i bremeniti, kao i mnogih drugih ljudi. Ali se istovremeno nadam da će i moji potomci znati da cijene moj spisateljski poduhvat.
