Prije šesnaest godina Filip je preživio strujni udar od 20.000 volti dok je premještajući televizijsku antenu na svom krovu zakačio strujni vod, ali su ljekari morali da mu amputiraju ruke i noge. Tokom oporavka u bolnici, kako sam navodi, vidio je prilog o preplivavanju Lamanša i odlučio da će i on to pokušati.
Prije dvije godine počeo je pripreme za ovaj poduhvat i sedmično je trenirao 35 sati. Kako bi provjerio svoje snage prošlog mjeseca je za 12 sati uspio da otpliva od luke Nuarmutje do luke Pornis na francuskoj atlantskoj obali. Ali, Kanal je Kanal, kako to kažu i sa francuske i sa britanske strane.
Filip je na nogama imao posebne proteze koje na sebi imaju peraje, a na licu masku i disaljku, kad je na svoj put krenuo iz Folkstouna u Velikoj Britaniji. Danas je plivao oko tri kilometra na sat (uobičajena brzina nehendikepiranog plivača je između četiri i pet kilometara) i uspio da razdaljinu od oko 34 kilometara prepliva za 13 i po sati. Njegov otac je još ranije izjavio medijima kako su Filipa dio puta pratili delfini, što je njegov tim odmah smatrao dobrim znakom, a rekao je i kako su mu vremenski uslovi išli na ruku.
- Ne, ni u jednom trenutku nisam smatrao da neću izdržati - izjavio je Filip na odredištu.
Inače, ovo nije prvi neuobičajeni poduhvat ovog odlučnog čovjeka. Prije tri godine Filip je skočio padobranom iz aviona, a o svojim iskustvima je napisao knjigu "J’ai decide de vivre" (Odlučio sam da živim).
