Peta predstava takmičarskog dijela 38. izdanja FIAT-a, „Četiri“ u režiji Marcina Hericha i produkciji Teatr a Part i Teatr Amareya, odigrana je sinoć na Velikoj sceni KIC-a.
Ovaj performans na scenu nam donose Alina Bachara, Katarzyna Pastuszak, Aleksandra Sliwinska i Monika Wachowicz. Predstava je prvi dio kvadriptiha „4“, čiji smo drugi dio „Još četiri“ imali prilike da vidimo na prošlogodišnjem izdanju FIAT-a.
Ako posmatramo zasebno ovaj dio, primjećujemo da je konfuzan, nelinearan i dramaturški nepovezan, za razliku od drugog dijela koji se bavi upotrebom tijela, razotkrivanjem i ogoljavanjem duše.
Nakon upornog i uzaludnog pokušavanja nalaženja dramskog uporišta i dramaturške niti, dolazi se do zaključka da se predstava mora posmatrati kao niz nabacanih, nepovezanih, metafizičkih situacija, koje nam tako izlomljene govore o trenucima bivstvovanja. Rasterećeni od obaveze tumačenja imamo priliku da uživamo u prirodnosti i nesavršenosti ženskih tijela u pokretu, u tišinama ispunjenim zvukovima disanja i udaraca u tijela, u muzici koja varira od ambijentalne i začudne do popularne.
Samostalno, osim navedenog, ova predstava ne nudi određeni smisao, rediteljska rješenja su puna nedorečenosti, upotreba rekvizite (ventilatora i stolica) nejasna do kraja, a značenje nedokučivo.
Međutim, ako je posmatramo kao dio cjeline, odnosno kao uvod u prošlogodišnju predstavu,stvari stoje znatno drugačije. Možemo je protumačiti kao haos prepun scena iz života, odnosno bljeskova života (što nagovještavaju djelovi u kojima se čuje zvuk TV kanala, koji se kao na klik mijenjaju), koji tek treba da se formiraju u značenjski smislenu cjelinu. Haos iz kojeg se rađa svijet. Ženski svijet.
Na to najviše asocira scena u kojoj se četiri gola tijela suptilno prepliću, tvoreći jednu bezobličnu masu iz koje će se izdvajati jedna po jedna žena.
U tom smislu u sveopštem pačvorku zaista lijepih scena - na primjer scena u kojoj četiri žene dajući jedna drugoj podršku u prostoru prave skulpturu ili pred sami kraj kad od najlonske cerade, pod ventilatorima, formiraju vjenčanice, koje takođe mogu biti i obelisci - možemo pronaći značenje.
Svjesno ograničavajući i redukujući izbor pozorišnih sredstava na pomenutu rekvizitu, pokret i tišine, autori ostvaruju kroz fragmente maksimum sadržaja i dovode ova sredstva u niz kombinacija.
Na taj način oni komuniciraju specifičnim pozorišnim jezikom i kreiraju jednu čudesnu scensku stvarnost u kojoj se prepliću narazličitija značenja, a koja će ipak, svoj puni izraz i jasnoću dostići u tek nastavku. Sugestivnim i jednostavnim scenskim znakovima ostvaruje se poetsko misaono jezgro njihove ideje.
