Centar za demokratsku tranziciju CDT apeluje na Skupštinu Crne Gore da značajno koriguje predloženi Zakon o Vladi i ne propusti priliku da utiče na povećanje transparentnosti i odgovornosti i kvaliteta rada izvršne vlasti. Ukoliko ovoga puta propuste da donesu zaista reformski zakon o vladi, poslanici će biti saučesnici pokušaja održavanja statusa quo.
“Predlog zakona o Vladi koji je danas ušao u skupštinsku proceduru predstavlja znatno lošiju verziju u odnosu na ranije tekstove koji su izrađivani tokom procesa njegove pripreme”, kazala je zamjenica izvršnog direktora CDT-a Milena Gvozdenović.
Prma njenim riječima, jedna od značajnih izmjena u odnosu na ranije verzije odnosi se na odustajanje od definisanja gornje granice broja resora u Vladi, rješenja koje dogovoreno i sa Venecijanskom komisijom.
“U prethodno dostupnoj verziji nacrta zakona bilo je predviđeno da Vlada može imati najviše četiri potpredsjednika i 20 ministara, od čega dva ministra bez portfelja. U aktuelnom predlogu zadržano je samo ograničenje u odnosu na broj ministara bez portfelja”, ističe Gvozdenović.
Kako je dodala, iako samo ograničavanje broja resora ne predstavlja mjeru optimizacije i racionalizacije izvršne vlasti, definisanje gornje granice predstavljalo bi makar minimalnu branu praksi koja je u pojedinim periodima poprimala razmjere bez presedana – gdje su resori formirani i dijeljeni po direktnom diktatu partija.
“Upravo je takva praksa u aktuelnom mandatu dovela do povremenog usitnjavanja pojedinih oblasti i formiranja resora koji su, umjesto funkcionalnog unapređenja sistema, bili rezultat političkih kompromisa”, navodi Gvozdenović.
Kako naglašava, predlog zakona definiše sedam obaveznih upravnih oblasti, ali ostaje nejasno zbog čega među njima nijesu prepoznati resori poput obrazovanja ili planiranja i uređenja prostora – oblasti od strateškog značaja za razvoj države.
“Zakon uvodi i političku odgovornost ministara, bez razrade šta se pod tim podrazumijeva, odnosno kako će se to sprovesti. Ovako predložena odredba predstavlja nejasnu i potencijalno veoma problematičnu definiciju političke odgovornosti. U parlamentarnom sistemu politička odgovornost ministra podrazumijeva odgovornost prema parlamentu i javnosti za vođenje politike i rezultate rada resora, a ne odgovornost za izvršavanje naloga predsjednika Vlade”, dodaje Gvozdenović
Korak unazad, ističe, bilježimo i u domenu transparentnosti rada Vlade.
“Zakon predviđa mogućnost održavanja telefonskih sjednica, s tim da nije precizirano šta se smatra „hitnim slučajem“ koji opravdava takav način odlučivanja. Umjesto toga, propisane su samo pojedine oblasti o kojima se ne može odlučivati telefonskim putem. Međutim, za razliku od ranijih rješenja, više ne postoji zabrana odlučivanja o imenovanjima, postavljenjima i razrješenjima na telefonskim sjednicama. Ovim se omogućava da ovakve odluke koje jesu od suštinskog značaja za funkcionisanje institucija donose telefonski, bez rasprave, po potrebi, što nije u skladu sa standardima transparentnosti i odgovornosti izvršne vlasti”, kazala je Gvozdenović.
Takođe, dodaje ona, u predlogu zakona se navodi da se na telefonskim sjednicama ne može odlučivati o predlozima zakona koji zahtijevaju dvotrećinsku većinu u Skupštini, no nije jasno zašto u izutetke nijesu uvršteni i zakoni koji se donose većinom ukupnog broja poslanika, među kojima su zakoni kojima se uređuju način ostvarivanja sloboda i prava građana, crnogorsko državljanstvo, referendum, materijalne obaveze građana, državni simboli i upotreba i korišćenje državnih simbola, odbrana i bezbjednost, vojska, osnivanje, spajanje i ukidanje opština, proglašavanje ratnog i vanrednog stanja, donošenje prostornog plana…
Izmjene su, kaže, primjetne i u odnosu Vlade prema Skupštini.
“Iako je zadržana odredba da predsjednik Vlade, odnosno član Vlade prisustvuje sjednici Skupštine na kojoj mu se postavlja poslaničko pitanje, iz teksta je uklonjena ranija obaveza da se predsjednik i članovi Vlade odazovu pozivu radnog tijela Skupštine i prisustvuju kontrolnom saslušanju”, kazala je Gvozdenović.
Takođe, ističe, iako predlog zakona propisuje brojne obaveze za članove Vlade, on ne predviđa nikakve mjere ili posljedice u slučaju njegovog nepoštovanja.
“Norme koje propisuju dužnosti i obaveze bez jasno definisanih mehanizama odgovornosti i posljedica ostaju deklarativne i pravno slabe, jer ne obezbjeđuju stvarnu primjenu zakona u praksi”, navodi Gvozdenović.
Konačno, zaključuje ona, nameće se kao ključno pitanje: zašto Vlada, imajući u vidu značajne izmjene u odnosu na ranije verzije teksta, nije sprovela novu javnu raspravu i omogućila domaćoj stručnoj i zainteresovanoj javnosti da se izjasni o finalnoj verziji zakona.
“Jednako je važno pitanje zašto zakon o Vladi nije pripreman paralelno sa zakonom o Skupštini, kako bi se kroz koordinisan pristup sistemski uredila otvorena pitanja i unaprijedio odnos između dvije grane vlasti. A posebno zabrinjava činjenica da su još krajem prošle godine postojale informacije da je već pripremljen nacrt Zakona o Skupštini, što otvara ozbiljna pitanja o transparentnosti i inkluzivnosti procesa izrade temeljnih akata našeg pravnog poretka”, zaključila je Gvozdenović.
