U Srbiji se zaoštrava klima straha i represije, a meta najnovijih prijetnji su oni koji se usude da govorie istinu. Novinar i profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, Dinko Gruhonjić, već godinama trpi prijetnje, ali posljednji talas, od grafita mržnje do otvorenih poruka smrću, jasno pokazuje da je granica ugroženosti slobodnog izražavanja pređena.
Ono što je posebno alarmantno jeste da, kako kaže, iza svega stoji sam vrh vlasti, dok institucije ostaju paralizovane ili poslušne, što potvrđuje duboku institucionalnu krizu. U ovakvom ambijentu, gdje je novinarstvo pod konstantnim pritiskom, a univerzitetska autonomija brutalno ugušena, Gruhonjić vidi kraj režima, ali i epicentar otpora – Novi Sad, grad koji odbija da se preda.
Za Portal Analitika, on govori o društveno-političkom momentu u Srbiji i regionu, ukazujući da autoritarni obrasci prijete da potisnu kritičko mišljenje, solidarno djelovanje mladih i profesionalnu nezavisnost medija.
Režim stoji iza progona i targetiranja mene i moje porodice
Gruhonjić objašnjava i da je neposredan povod za prijetnje njemu uvijek njegovo javno djelovanje.
„Odnosno novinarski i akademski rad u kojem kritikujem autoritarni režim u Srbiji i njegove produžene ruke“, ističe on.
Kaže da tužilaštvo i policija godinama ne rade svoj posao u vezi s prijetnjama upućenim novinarima, pa tako ni u njegovom slučaju.
5„Sve ostaje na deklarativnim osudama, dok se počinioci ne procesuiraju. Kako da ih procesuiraju, kad i sami znaju i ko su i gdje su, jer iza svega stoji sam režim, sam njegov vrh“, naglasio je Gruhonjić.
Povjerenja u institucije koje su, kaže, zarobljene od strane režima - nema.
„A osjećaj sigurnosti u gradu u kojem živim već odavno ne postoji, jer znate da vas država ne štiti, nego upravo režim stoji iza progona i targetiranja mene i moje porodice, kao i brojnih drugih kolega, studenata i građana“, rekao je Gruhonjić.
Novi Sad neće kapitulirati
Od pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u glavnom gradu Vojvodine 1. novembra prošle godine, kada je nastradalo 15 osoba, Srbija ali posebno Novi Sad i Univerzitet u tom gradu, nalaze se u vanrednom stanju. Novi Sad je, kaže naš sagovornik, teško ranjen grad.
„Ali, istovremeno, Novi Sad je i grad-heroj, grad koji neće kapitulirati, grad koji je epicentar otpora, grad u koji Vučić ne smije da dođe“, ističe Gruhonjić.
Ističe da Srbija živi u produženom vanrednom stanju koje režim pokušava iskoristiti kako bi učvrstio vlast i ugušio svako kritičko mišljenje, ali mu - ne ide.
Na brutalan način se pokušava ugušiti autonomija univerziteta
„Na Univerzitetu u Novom Sadu profesori i studenti izloženi su pritiscima i policijskoj represiji. Naš, Filozofski fakultet, zaslugom „dekana“ bio je gotovo dvije sedmice pretvoren u policijsku kasarnu. Rektorat je, zaslugom „rektora“, još uvijek policijska kasarna“, ističe Gruhonjić.
Sagovornik Analitike objašnjava kako riječi rektor i dekan stavlja namjerno pod navodnike jer oni su, kaže, odavno izgubili bilo kakav legitimitet da bi se tako nazivali.
„Oni su sramota za univerzitet i kao takvi će ostati zabilježeni u istoriji: to su profesori koji su, umjesto da štite studente, podržali brutalnu policijsku represiju nad tim mladim ljudima, kao i nad našim kolegama profesorima“, poručio je Gruhonjić.
Ističe kako se na brutalan način pokušava ubiti autonomija univerziteta.
„Vidjeli smo da su studenti Prirodno-matematičkog fakulteta laboratorijskim analizama utvrdili da je policija koristila protiv studenata, profesora i građana i veoma opasni CN gas, koji izaziva veoma teške posljedice po zdravlje. Vidjeli smo da student Bogdan Jovičić iz Novog Sada štrajkuje glađu u pritvoru i da je prebačen u zatvorsku bolnicu. Nevjerovatno su potresne scene kada policija u bukagijama dovodi Bogdana na sahranu njegovog oca, kao da je u pitanju najgori kriminalac…“, podvlači Gruhojić.
Mladi ljudi nijesu spremni da ćute
Naglašava da se protesti ne mogu ugušiti represijom koja, kaže, izaziva čisti kontraefekat.
„Protesti su donijeli važne rezultate: pokazali su da mladi ljudi nijesu spremni da ćute i da su solidarni preko etničkih i političkih linija“, istakao je Gruhonjić.
Navodi kako se sistemske promjene još nijesu dogodile ali će se, uvjeren je, dogoditi.
„Jer ovo je kraj režima, pošto se društvena atmosfera drastično promijenila“, poručuje Gruhonjić.
Što se tiče tužilaštva, kaže kako je teško povjerovati da će do kraja istražiti odgovornost za urušavanje nadstrešnice i smrt 16 ljudi.
„Jer bi to značilo udar na samu srž korumpiranog režima, a ta vertikala seže i do samog Vučića, koji je glavni generator i korupcije i represije i ludila u državi“, podvukao je Gruhonjić.
Policija udara novinare sa posebnom sadističkom sladostrašću
Uzavrela društveno-politička atmosfera u Srbiji uticala je i na rad medija te naš sagovornik navodi kako je novinarski posao u Srbiji danas znatno rizičniji nego prije godinu.
„Režim pokušava posijati atmosferu straha, a tabloidi svakodnevno targetiraju novinare“, ističe on.
Kaže da u takvom ambijentu, izvještavanje od javnog interesa postaje ne samo profesionalni nego i lični i porodični rizik.
„Vidite, uostalom, da kolege sa protesta izvještavaju kao da je u pitanju ratna zona: nose šljemove i gas maske. Iako su jasno obilježeni oznakama “press” policija ih nerijetko baš zbog toga udara, i to – kako svjedoče kolege – sa posebnom sadističkom sladostrašću. Ali, novinari će istrajati jer je alternativa potpuna tišina i potpuna dominacija propagande“, poručuje Gruhonjić.
Vlast u Crnoj Gori produžena ruka beogradskog režima
U Crnoj Gori je prošle sedmice Dragan Krpaović, ministar odbrane iz redova Demokrata Alekse Bečića, zabranio novinarima Antene M da prisustvuje pres konferenciji, naknadno tvrdeći da se radi o propustu pres službe, a među medijima koji nisu pozvani na konferenciju našao se i Portal Analitike. S obzirom na bliskost vlasti u Podgorici i Beogradu, pitali smo sagovornika smatra li da naši politički funkcioneri počinju usvajati prakse svojih kolega iz Srbije.
„Naravno, pa oni i jesu samo produžena ruka beogradskog režima. I inače, kada političari u regionu vide da u Srbiji vlast može nekažnjeno proganjati novinare i diskriminisati „nepodobne“ medije, to postaje model koji se preuzima“, upozorava Gruhonjić.
Radi se, kaže, o „zaraznom“ obrascu autoritarne vlasti, koja se, kako je istakao, boji kritičkog pitanja i slobodnog novinarstva.
„Na to se mora reagovati odmah i odlučno, kako ne bi postalo 'nova normalnost'“, naglasio je on.
Bojkot političara mora počivati na široj solidarnosti ili nema smisla
Zanimalo nas je i kako smatra da je najbolje da mediji reaguju u ovakvom slučaju, da ignorišu političare ili da ubuduće ne propuštaju nijedan pres pomenutih funkcionera posvećujući posebnu pažnju njihovom radu.
„Ignorisati političare? Nekad to jeste pravi odgovor. Na primjer, mi iz tadašnjih nezavisnih medija smo 2000, u vrijeme prije pada Miloševićevog režima, bojkotovali radikale nakon što je Vojislav Šešelj na pres konferenciji prijetio ubistvom našoj koleginici Antoneli Rihi. Ostali smo solidarni i nismo izvještavali o njima, ni pozitivno ni negativno. Rezultat? Na prvim izborima njihov rejting je drastično pao, a pao je i cijeli režim“, kazao je Gruhonjić.
Dakle, kaže, taktika zavisi od konteksta.
„Ponekad je uporno razobličavanje najbolje oružje, a ponekad im je ignorisanje najteža kazna“, dodaje on.
Ističe da ako se novinari odluče na bojkot, onda on mora počivati na što široj solidarnosti jer invididualne akcije, kako je kazao, nemaju puno smisla
„Ako se pak ne ide na bojkot, političare koji demonstriraju autoritarno ponašanje treba neprestano razobličavati, dolaziti na njihove presove i neumorno ih pitati upravo o onome što pokušavaju sakriti“, naglasio je Gruhonjić.
Tako se, kaže, pokazuje da javni interes ne mogu staviti pod tepih i da novinari neće odustati od svog posla.
„Čak i kada su izloženi uvredama, prijetnjama i zabrani pristupa. I za jednu i za drugu akciju ključna riječ je solidarnost među novinarima i medijima koji drže do kodeksa profesionalne etike“, zaključio je Gruhonjić.
