Osim što je zgrade neplanski niču kao pečurke, parking ili zelenilo često su misaone imenice.
"To je ono sto bode oči, nešto je popravljivo nešto nepopravljivo. To su suštinske postavke sa planskim dokumentima i investitorima koji nemaju osjećaj ni za prostor one koji treba tu da žive na prostoru", navodi arhitektica Tamara Marović.
Iako po zakonu svaki stan mora imati parking, na ovo pravilo se najčešće oglušuju oni koji bi trebalo da ga primijene.
"Mi pravimo objekte koji su predimenzionirani, pregusti, prekomlikovani, prebogati i to pravi tijesna mjesta i krajnje narušava fizionomiju", navodi Vladimir Lojanoica dekan Arhitektonskog fakulteta u Beogradu.
A sve bi moglo biti drugačije kad bi se pitala struka a ne interesi, kažu sagovornici TVCG.
"Univerzalno da arhitekta vodi riječ, a ne investitor. Najveći zadatak arhitekte je njegovanje javnog prostora i da prostor pravimo za ljude. Kad bi to arhitekte uzimali u obzir ne bi najviše vrednujemo valutu već bismo razmišljali kroz kvalitet", navodi arhitektica Anđela Knežević.
Dok ne promijenimo način razmišljanja, naselja i stambeni blokovi poput ovog na Zabjelu generacijama arhitekata može služiti kao primjer kako ne treba graditi.
