Piše: Srđa Pavlović
Zaključni, odnosno, zavjetni poklič dužnosti - ,,Tako mi Bog pomogao“! - novoizabranog predsjednika Skupštine Republike Crne Gore Alekse Bečića nije bio samo naivni i emocijama vođen otklon od pravno sankcionisanog teksta administrativne zakletve. To je podsjećalo i na crnogorsku verziju poslovičnog oportunizma i političko ,,dobro jutro čaršijo, na sve četiri strane“.
Zaklinjanje u svevišnjeg za govornicom Skupštine može biti viđeno i kao potvrda lojalnosti novog skupštinskog administratora vjernicima-glasačima i izbornom
pobjedniku, mitropolitu Amfilohiju. Istovremeno, to može biti i poruka novom mandataru da je takmičenje u servilnosti prema mitropolitovoj izbornoj bazi tek započelo. Šta god bio slučaj, Bečićevo uvođenje Boga u skupštinsku salu nije bilo primjereno.
Od vremena postizbornog noćnog rukoljublja mitropolitove nadlanice, budući predsjednik vlade Zdravko Krivokapić je prešao na iskaze uvažavanja prema dijasporskom četniku i osuđenom teroristi, pokojnom Nikoli Kavaji. On je, po sopstvenom tvrđenju, prije dvije decenije ,,slučajno“ dočekao ovog teroristu u društvu ideoloških istomišljenika, dok je uz lozovu rakiju, mezetluk i jecanje svetih struna guslar ,,razgonio Turke na buljuke“.
ANTIKOMUNIZAM ILI PAKTIRAJE SA RAVNOGORCIMA
Nekadašnji antiratni aktivisti i mnogi suverenisti se pitaju da li je, igrajući na političku kartu antikomunizma, ovaj ,,crnogorski Mujica“ želio da potvrdi da je izborno legitimizovana ravnogorska ideologija živa i zdrava u srpskoj Sparti.
Mislim da je neophodno da gospodin Krivokapić javnosti ponudi objašnjenje svojeg mladalačkog ideološkog zanosa koje ide korak dalje od uvredljive tvrdnje o ,,slučajnom“ gostu na četničkom prijemu. Budući predsjednik vlade koji zagovara iskorak u takozvano građansko ne bi trebalo da nosi ovakav teret sumnje.
Politički oportunisti su shvatili razliku između riječi i djela, pa su im usta puna ,,građanskog“, čija izborna ,,pobjeda“ predstavlja ,,osvježenje“ u crnogorskom političkom i javnom prostoru. Tačno je da je mirna smjena vlasti izuzetno dostignuće, ali je jednako važno kako je i s kime to dostignuće ostvareno. Svaka pomisao na DPS u opozicionim klupama mi izmami osmijeh na lice. Istovremeno, čin odlaska samodefinisanih građanskih političara na konsultacije pod Ostrog me uozbilji, jer se zapitam da li su oni tamo išli ,,po svoje mišljenje“.
Vrijeme će pokazati da li je manastirski sastanak bio izraz sofisticirane političke taktike i spoznaje o simboličkoj vrijednosti lokacije ili strateška greška koja će tek doći na naplatu.
ULOGA SPC
Najnovija (a ipak toliko buđava) racionalizacija izbornih i postizbornih paktiranja je tvrdnja da je crkva (MCP) nevoljni učesnik u procesu političkog odlučivanja u
Crnoj Gori, i da će se, nakon stabilizacije i ozdravljenja društva, ona svojevoljno i rado vratiti u svoje prirodne teološke okvire! Značajni poslovni i politički investitori pokušavaju da tako okarakterišu skorija dešavanja, i time opravdaju sopstvenu ulogu u procesu koji može da vodi u klerikalizaciju političkog i javnog prostora u Crnoj Gori.
Ovo je klasična zamjena teza koja laž nameće kao istinu. Ta laž se sastoji u tvrdnji da je Crkva uvučena u sferu političkog odlučivanja, odnosno, da je višemjesečno prskanje svetom vodicom Crne Gore kao prostora kojim dominira Crkva izazvano samo i isključivo djelovanjem korumpirane i kriminalizovane strukture na vlasti. Da li to znači da su litijašenje, srpske zastave, slavljenje profesionalnih ubojica iz Crvenih beretki i eminentnih ratnih zločinaca, kletve bezbožnika i nacionalnih Crnogoraca, nacionalističko orgijanje i tradicionalno četnikovanje bile iznuđene odbrambene reakcije Crkve-čistunice? Upotreba diskursa karakterističnog za tradicionalne nacionaliste (,,Nijesam ja nacionalista, nego patriota koji se brani od agresivnog nacionalizma drugih“) stvara dilemu: da li da vjerujemo ovakvim tvrdnjama ili sopstvenim očima?
Za one u Crnoj Gori i šire koji još uvijek mogu, žele i imaju hrabrosti da drže oči otvorene, jasno je da je tokom proteklih trideset godina Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori (MCP) bila integralni dio sfere političkog odlučivanja i njen aktivni učesnik. Takođe je tačno da su sve aktivnosti MCP tokom te tri decenije bile usmjerene ka osporavanju prava Crne Gore na nezavisnost i postojanje izvan čvrstog zagrljaja ,,majke“ Srbije.
Takozvana ,,duga politička igra“ MCP je kulminirala pobjedom mitropolita Amfilohija na zadnjim izborima. Postizborne trzavice i trgovine ukazuju i na želju da se Crna Gora uvede (vrati?) u takozvani Srpski svet. Tvrdnja da je Crkva nevoljni učesnik u političkoj utakmici i da je njena uloga veoma ograničena i vremenski oročena ima za konačni cilj - da prevari. Ostaje da se vidi da li ovakva priča znači i pravljenje odstupnice ukoliko se pokaže da građanska politička alternativa ne može da pacifikuje svoje izborne partnere iz DF-a i da Crna Gora pod Amfilohijevom kamilavkom korača ka balkanskoj verziji Dugin-ovskog raja. Imajući ovo u vidu niti je korisno, niti politički mudro, bježati od činjenice da je ,,građansko“ u Crnoj Gori još uvijek više aspiracija nego li snažan i pobjedonosan politički faktor.
Jedini od rijetkih političara koji je ostao dosljedan svojim ranije definisanim stavovima i principima je Andrija Mandić. On uvjerava građane Crne Gore da je na izborima pobijedio srpski narod, pa bi sve osim njihovog preuzimanja vlasti značilo prekrajanje izborne volje. Koliko god ta pilula bila gorka, moramo je progutati na suvo, jer je stvarnost neumoljiva.
Oni u Crnoj Gori koji nijesu vjernici, polažu male nade u božansku intervenciju koja će poboljšati kvalitet njihovih života. Istovremeno, tanušno inicijalno povjerenje u ,,građanske“ i ,,demokratske“ kapacitete novoustoličenih izvršitelja se svakodnevno troši. Nedoumice o tome da li se i u ovoj novoj crnogorskoj političkoj kući pažljivo vodi računa o tome ,,ko se kako krsti“ moraju biti otklonjene što prije.
