Sinoć je na prepunom Trgu pjesnika u Budvi nastavljen književni program festivala Grad teatar. Gost večeri bio je Goran Marković, režiser, scenarista, književnik i univerzitetski profesor u penziji, koji je predstavio novu knjigu pod nazivom “Zavod“, a razgovor s autorom vodila je Danka Ivanović, pisac, profesor francuskog jezika i prevodilac.
Veče je proteklo u opsežnom razgovoru o Markovićevoj umjetničkoj i životnoj biografiji, njegovom shvatanju uspjeha, odnosu prema literaturi i filmu, kao i o njegovim romanima “Beogradski trio”, “Zavod” i “Hamlet u paviljonu broj šest”. Publika je imala priliku da čuje iscrpna svjedočanstva o autorovim stavovima, metodama rada i književno-filmskoj poetici.
Na pitanje Ivanović o tome kakav je njegov odnos prema uspjehu i šta smatra mjerom uspjeha, Marković je odgovorio da se uvijek užasavao od pomisli da živi od prošlosti.
“Ja sam sebi zadao jednu životnu maksimu ili stanovište - da uspjeh korumpira, a neuspjeh čeliči. I ja sam primio mnogo, ali stvarno mnogo nagrada, filmskih pa i pozorišnih. Nastojao sam da to gurnem u drugi plan zato što sam se užasavao pomisliti da počnem da živim od uspomena i da počnem da živim od prošlosti. Stalno sam imao utisak kao da ono glavno tek predstoji”, naglasio je Marković.
Iako su, kaže, godine prolazile, stalno je sebi sugerisao da to baci u stranu.
“Drugo, i okolnosti su me tjerale. Bilo je perioda kada nisam mogao da snimam, sada je upravo jedan takav period, a bio je još jedan za vrijeme Miloševića. I tada sam napisao glavne stvari i u pozorištu i u literaturi”, poručio je Marković.
Govoreći o pisanju, naveo je da se pisanje uči jedino samim činom pisanja, prisjetivši se savjeta koji je dobio od kolege Živojina Pavlovića.
“Jednostavno on mi je rekao - pa znaš kako, za pisanje ne postoji nikakva škola, to jednostavno sjediš i pišeš i nema drugog načina. I ja sam se, pišući scenarije za svoje filmove, jako mnogo trudio da pismeno riješim ono što treba da se snimi ispred kamere. Dakle, pisao sam verzije i verzije scenarija u vrijeme kada još nisu postojali kompjuteri nego šest papira, pet indiga i na pisaćoj mašini kao nekada daktilografkinja”, naveo je on.
Ali, kako je dodao, za “Nacionalnu klasu” misli da je napisao nekih jedanaest ili dvanaest verzija scenarija.
“Svaki je imao preko 100 strana, to su znači hiljade strana koje sam tipkao kao nekada daktilografkinje. To udaranje pod tim dirkama te zapravo uči kako se piše”, kazao je Marković.
Dodao je da je njegova sklonost da u literaturi kombinuje dokumentarno i izmišljeno potekla iz samog filmskog rada.
“Meni je pomagalo što sam pisao te scenarije, grdne i grdne verzije scenarija, jer kasnije kad sam radio, recimo, knjige, kad sam radio “Beogradski trio”, ja sam se u stvari bavio režijom. Što će reći da je cijeli roman bio sastavljen od pravih i izmišljenih dokumenata. Ono što sam kao reditelj prethodno radio jeste da sam izmišljao stvari koje su pred kamerom trebale da izgledaju vjerodostojno, da izgledaju kao stvarne i ja sam izmišljotine simulirao kao stvarnost. E to sam prenio i u literaturu …“, kazao je Marković.
Ivanović je ukazala da je Marković u “Beogradskom triju” i “Zavodu” kroz igru fakata i fikcije stvorio poseban narativni okvir u kom nije presudno da li je nešto istina ili izmišljotina, već da li u okviru djela djeluje uvjerljivo i koherentno. Na to je Marković rekao da živimo u vremenu laži koja postaje glavna djelatnost mnogih.
“Ali, razmišljao sam šta se ne može lažirati i šta se ne može slagati. Ne može da se slaže poezija. Ne mislim na poeziju u smislu pisane poezije. Ako je nešto poetično, to ne može biti laž. I obrnuto, ako je nešto laž ne može biti poetično. I poetika je zapravo osnovno mjerilo po kome, po meni, ovaj svijet može da se orijentiše”, ocijenio je Marković.
Govoreći detaljno o “Zavodu”, on je objasnio da je ideja za roman nastala slučajno, kada je naišao na podatak o Zavodu za liječenje hladnom vodom, elektricitetom i švedskom gimnastikom iz Beograda s kraja XIX i početka XX vijeka.
Potraga za tim detaljem dovela ga je do ličnosti Huga Klajna, prvog srpskog psihoanalitičara i pozorišnog reditelja, koji ga je posebno fascinirao. U nastavku razgovora, Marković je opisao postupak pisanja Klajnovog izgubljenog dnevnika.
Ivanović je zatim pročitala i odlomak o pozorištu iz tog dnevnika, a Marković je potom podsjetio da je Klajn bio Frojdov učenik i da je imao direktan pristup njegovim predavanjima, te da je ostavio autentične zapise o psihoanalizi.
Na pitanje o značaju priče u književnosti i filmu, Marković je rekao:
“Kad bi sve ono što sam radio stavio na gomilu i kad bi me neko pitao šta si ti po zanimanju, ja bih rekao - ja sam storyteller. Ja sam pričač priča. To je mene cijelog života intrigiralo. I tu sam čak negdje citirao Hrista, gdje Hrist u Jevanđelju pominje “govorim im u pričama jer drugačije ne umiju da razumiju”. Dakle, priča ima tu moć da neke stvari koje su očigledno tu, koje su očigledne, koje su oko nas, kada dobiju oblik priče, one odjednom dobiju značenje, dobiju ideju. Jer svaka priča ima ideju. Ne možete vi pričati nešto što nema cilj, nema ideju. I ta ideja obično je ono što je glavno”, naglasio je Marković.
Veče je zaokruženo mnogobrojnim pitanjima zainteresovane publike koja je zauzela Trg pjesnika do posljednjeg mjesta.
