Posljednje postupanje crnogorske Uprave policije, koja je podnijela prekršajne prijave protiv trideset i pet osoba zbog protesta protiv prekrajanja istorije, urušavanja dostojanstva Crne Gore i nagrađivanja najvišom državnom nagradom zvanično nepostojeće knjige, jasno pokazuje da između fašizma i antifašizma nema pomirenja. I vlast je toga potpuno svjesna. Zato joj pomirenje i nije cilj. Cilj je antifašizam tretirati kao uznemirujuću pojavu, kao incident, društvenu devijaciju. Cilj je borbu protiv fašizma svesti na prekršaj.
29Dok se zločincima i ubicama po hramovima stavlja svetački oreol, dok se spomenici zločincima šetaju institucijama kao kućni ljubimci sistema, dok se nagrađuju ljudi koji javno negiraju granice državi u kojoj su rođeni i identitet drugima koji u toj državi žive, vlast na proteste protiv svega toga reaguje u agresivnome maniru: napadni, isprskaj, rašćeraj. Ako otpor potraje – pravac sud.
Logika je tu prosta kao pendrek. A pendrek ne trpi pitanja i ne trpi proteste. Tom logikom vođena država će građane najprije naučiti da ćute, potom će normalizovati strah, a onda sudskom procedurom zatvoriti svaki preostali prostor otpora. Ko ne pogne glavu i ne uklopi se u koreografiju tišine, biće ili već jeste procesuiran zbog „narušavanja javnoga reda i mira“. Ta je formula savršeno precizna i jednako korisna za gušenje kritičke javnosti: red je ono što vlast odredi, mir je odsustvo glasa.
Policija je toga julskoga dana pred Vilom Gorica pokazala vlastitu nemoć pred građanima. A nemoć, naročito kad je obučena u uniformu, vrlo brzo prerasta u nasilje. Pa kad je viđela da biber-sprej nije bio dovoljan, posegnula je za dalekosežnijim i moćnijim sredstvom: administracijom. Da parafraziramo čuvenu repliku iz Balkanskoga špijuna: Goniće te Đura što te tuko. Prije nego što su koverte sa prijavama stigle na adrese, puštili su nekoliko imena u javnost, nek krenu nagađanja ko je sljedeći. Klasično disciplinovanje strahom.
Postoji li suroviji oblik nasilja od sudskoga poziva: dođite na sud i dokažite svoju nevinost? Prezumpcija krivice temeljni je princip ove vlasti, naročito otkad Demokrate upravljaju silom. Prekršajni postupak koristi se kao sredstvo vetinga nad građanima, jer se među njima ipak ne može sprovoditi otvoreno čišćenje.
E zato se danas procesuiraju i Aida Petrović i Aleksandar Radoman i Danilo Marunović. Njihov „prekršaj“ nije u ponašanju, nego u dosljednosti. U tome što su trajno naoružani mišljenjem i uspravnim stavom. U tome što odbijaju da učestvuju u kolektivnoj amneziji i ćutnji.
Zlo dolazi iz nesposobnosti da se misli, davno je objasnila Hanna Arendt. Zla uprava se zato i oslanja na proceduru. A kad država počne koristiti sudove da bi ućutkala mišljenje, to znači da je svjesna da ga ne može pobijediti argumentima.
A to nije snaga. To je kraj samopouzdanja sistema. To je posljednja luka. Dolaze dani slobode!
