Crna Gora dobija još jednu godišnjicu. Danas se navršava godina od posljednje sjednice Vijeća za nacionalnu bezbjednost. Godina u kojoj razloga za njegovo zasijedanje nije manjkalo.
Vijeće je posljednji put zasijedalo 4. novembra 2025, nakon incidenata na Zabjelu, sramnog postupanja vrha MUP-a i policije prema turskim državljanima i međunarodne bruke koju je Crna Gora zbog toga doživjela. Od tada se bezbjednosna situacija promijenila i u svijetu i kod nas. Vijeće se više nije sastalo.
Sa posljednje sjednice Vijeća, 4. novembra 2025.
Rat protiv Irana i kriza u Hormuškom moreuzu ugrozili su jedan od najvažnijih svjetskih pravaca za snabdijevanje energentima. Rat u Jemenu ponovo se rasplamsao, a napadi na trgovačke brodove u Crvenom moru ugrozili su i prolaz kroz Bab el Mandeb. Istovremeno ugrožavanje dva ključna pomorska pravca otežava snabdijevanje, povećava troškove transporta i osiguranja i dovodi u opasnost živote pomoraca.
U Ukrajini je nastavljen rat, uz napade na energetsku i saobraćajnu infrastrukturu i sve ozbiljnije rizike za civilnu plovidbu u Crnom moru. Hibridne operacije dosegle su i teritoriju saveznica NATO-a. U avgustu je na njemačkom aerodromu Lajpcig/Hale, gdje se održavaju ukrajinski transportni avioni Antonov, osujećen pokušaj napada dronovima s eksplozivom koji je Njemačka pripisala Rusiji.
Na samitu NATO-a u Ankari, 7. i 8. jula, saveznici su utvrdili kako će sprovoditi obaveze preuzete u Hagu, od ulaganja u odbranu i razvoja novih sposobnosti do jačanja otpornosti i nastavka podrške Ukrajini. Evropski saveznici i Kanada preuzimaju veću odgovornost za zajedničku odbranu. Šta to konkretno znači za Crnu Goru? Koje odbrambene sposobnosti treba da razvijamo, koje imaju prioritet i u kojim rokovima ih moramo izgraditi? O odlukama iz Ankare nijesu raspravljali ni Vijeće ni Savjet za odbranu i bezbjednost. A na sva usta se hvalimo da smo kredibilan i pouzdan saveznik. Pouzdanost se pokazuje odlukama, budžetom i sposobnostima koje možemo staviti na raspolaganje Savezu.
Crna Gora je ostvarila vidan napredak u pregovorima sa Evropskom unijom. Dok su u fokusu Vlade ispunjavanje mjerila i zatvaranje poglavlja, premalo pažnje posvećuje se konkretnoj pripremi za članstvo. Vijeće se nijednom nije sastalo da ocijeni koliko je bezbjednosni sektor spreman da preuzme obaveze koje članstvo donosi, posebno u pogledu zaštite granica, provjere putnika i razmjene podataka sa evropskim partnerima.
Domaćih povoda za zasijedanje bilo je još više. Uoči samita EU–Zapadni Balkan, čarter letom iz Beograda u Tivat stiglo je 87 „ćacija“ kojima je poslije provjera odbijen ulazak. Slušali smo bajke o tome kako su otkriveni. Te javile francuske službe, te ih otkrile naše službe. Kad je riječ o „akciji“ naših obavještajno-bezbjednosnih službi, istina je često bizarna. Presudnu ulogu odigrala je službenica granične policije na tivatskom aerodromu. Ona je prepoznala da nešto nije u redu, obavijestila nadređene i pokrenula cijelu akciju. Uslijedile su provjere i angažovanje specijalnih snaga. Policija i ANB procijenili su da bi prisustvo putnika predstavljalo bezbjednosni rizik, pa je avion vraćen u Beograd.
Revnosna policajka spasila je Crnu Goru od međunarodne bruke. A ko nije uradio svoj posao prilikom odobravanja leta, prije nego što je avion sletio? Šta su službe tada znale i ko je bio dužan da procijeni rizik uoči samita?
U oktobru je Mihail Zvinčuk, rukovodilac ruske mreže „Ribar“, ušao u Crnu Goru, a potom je sa još četvoro ruskih državljana protjeran iz razloga nacionalne bezbjednosti. Njihovo ekspresno protjerivanje poslije neozbiljnog saslušanja u policijskoj stanici u Kotoru previše podsjeća na oktobar 2016. Tada su, poslije posjete Nikolaja Patruševa Beogradu, iz Srbije brzinski deportovani Eduard Šišmakov i Vladimir Popov, osumnjičeni za umiješanost u pokušaj državnog udara u Crnoj Gori. Za razliku od Beograda, ostalo je nejasno ko se iz Podgorice i kome izvinuo zbog ove „greške“.
Nepun mjesec kasnije, sankcionisani ruski milijarder Konstantin Strukov zaustavljen je u Tivtu tek kad je krenuo da napusti zemlju. Dao je izjavu i nastavio put za Beograd, uz najavu zabrane ulaska. Zabrana na zabranu?
Vlada Crne Gore uvela je odgovarajuće restriktivne mjere za Zvinčuka još 2023. godine, a za Strukova u maju 2025. „Akcija bezbjednosnih službi“, kako je predstavljena javnosti, ili „promaja na granici“? Kako su ušli? Jesu li namjerno pušteni radi praćenja? Ko je odobrio izuzetak koji zakon ne predviđa? Ko je provjerio kako su sprovedene odluke Vlade čiju su primjenu nadležni dužni da obezbijede? Brojna pitanja bez odgovora.
Sličan slučaj dogodio se krajem septembra na istom aerodromu. Dva ruska državljanina uhapšena su tek pri izlasku iz Crne Gore zbog sumnje na krijumčarenje i pranje novca. Šta su naše službe radile za sve vrijeme njihovog boravka u Crnoj Gori ostaje tajna.
Izgleda da smo se, umjesto za prevenciju, specijalizovali za otkrivanje kriminala na izlasku iz zemlje. Koliko je onda toga prošlo neotkriveno?
U avgustu je u akciji zbog sumnje na međunarodni sajber kriminal privedeno 50 ukrajinskih državljana, a zaplijenjen je kamion opreme. Zašto javnost nije obaviještena o tome šta je akcijom utvrđeno? Jesu li se sumnje potvrdile ili je jedini epilog prijava protiv jedne djevojke zbog rada na crno?
Vijeće za nacionalnu bezbjednost nije raspravljalo ni o jednom od ovih slučajeva. A moralo je. Moralo je da utvrdi gdje je sistem zakazao, ko za to snosi odgovornost i šta treba promijeniti da se isti propusti ne ponove. Biro za operativnu koordinaciju trebalo je da dobije jasne instrukcije o tome šta treba unaprijediti u graničnim provjerama i razmjeni podataka, ko je zadužen da to sprovede i u kojem roku. Ovako se svaki slučaj završi saopštenjem, a tek sljedeći incident pokaže šta je sistem naučio iz prethodnog.
Rat u Ukrajini doveo je u Crnu Goru znatan broj ljudi iz Ukrajine i Rusije. Država je dužna da zaštiti ljude koji bježe od rata i da istovremeno djelotvorno kontroliše ulazak i boravak stranaca. Slučajevi iz Tivta i Risna pokazuju koliko je važno prepoznati rizik na vrijeme. Kad se ozbiljna pitanja prvi put otvore tek pošto je neko već u zemlji ili je na izlasku, prostor za preventivno djelovanje je izgubljen. Bjekstvo Miloša Medenice pokazalo je koliko koštaju loša procjena rizika i nedovoljna razmjena informacija. Trostruko ubistvo na strelištu u Danilovgradu ponovo je nametnulo pitanje kontrole oružja. Ko je poslije tih događaja utvrdio šta treba promijeniti i provjerio je li to urađeno?
Tokom ratova i kriza u Crnu Goru pristizao je i kapital iz Rusije, Ukrajine, Turske, sa Bliskog istoka i iz Zaliva, kao i iz regiona. Zna li država koliko je novca ušlo, kojim kanalima i ko su njegovi stvarni vlasnici? Možemo li pouzdano utvrditi porijeklo sredstava kojima se kupuju stanovi i poslovni prostori, posebno kada se koriste posrednici, gotovina ili kriptovalute? Novac stečen kriminalom ili korupcijom može se u maloj ekonomiji pretvoriti u vlasništvo, tržišnu moć i politički uticaj. Zato je pitanje porijekla kapitala pitanje nacionalne bezbjednosti.
A najdirektniji razlog za zasijedanje Vijeća dao je upravo čovjek koji mu predsjedava. Premijer je 27. avgusta saopštio da postoje ozbiljna operativna saznanja o pripremi koordinisanog hibridnog djelovanja radi destabilizacije Crne Gore, uz učešće zvaničnika najmanje dvije države regiona.
Predsjednik države najavio je hitnu sjednicu Savjeta za odbranu i bezbjednost. Stav premijera bio je da prvo treba da zasijeda Vijeće. Epilog je dobro poznat. Nijesu zasijedali ni Savjet ni Vijeće. Nadajmo se da se predsjednik neće voditi onom narodnom o „trećoj sreći“ i ponovo pokušati da sazove hitnu sjednicu Savjeta, jer mu na prethodne dvije niko nije došao.
Za godinu dana Savjet nijednom nije cjelovito analizirao i ocijenio bezbjednosnu situaciju u Crnoj Gori niti odlučio o odgovarajućim mjerama, što je u njegovoj nadležnosti prema članu 130 tačka 2 Ustava. Krizu na Bliskom istoku razmatrao je samo jednom, u martu. I to je sve od Savjeta. Čak ni Predlog strategije nacionalne bezbjednosti, koji je Vlada utvrdila i uputila Skupštini, nijesu razmatrali ni Vijeće ni Savjet. Ako ih se ne tiče ni dokument u kojem država utvrđuje od čega se štiti i kako će to činiti, čemu onda služe?
Za to vrijeme mijenja se i sama priroda prijetnji. Hibridno djelovanje istovremeno koristi finansijske, medijske i digitalne kanale. Sajber napad može zaustaviti rad ključnih službi. Dronovi mijenjaju način zaštite aerodroma, luka i energetske infrastrukture, a vještačka inteligencija omogućava da se uvjerljive obmane proizvode i šire brže nego ikad. Otpornost države zavisi od toga može li u krizi održati snabdijevanje, platni promet i komunikacije. To se provjerava unaprijed, kroz planove, rezerve i zajedničke vježbe. U krizi se vidi šta je od toga urađeno.
I kako je vlast odgovorila? Premijerova stranka, ohrabrena padom režima u Beogradu, pokušava da sanira štetu pokretanjem inicijative za kontrolno saslušanje u skupštinskom Odboru za bezbjednost i odbranu. Neki bi u partizane poslije Sremskog fronta, pa još i Spomenicu ’41 da dobiju.
Odbor treba da pita šta je vlast uradila. A šta će mu vlast odgovoriti? Serviraće samo činjenice koje joj odgovaraju, uz dobro poznati populizam. Kakvog smisla ima takva rasprava? Gdje je zajednička procjena službi i nadležnih ministarstava? Šta je Vijeće zaključilo i koje je zadatke dobio Biro za operativnu koordinaciju? O kojim je mjerama odlučio Savjet?
To je posao koji je državni vrh već morao da obavi. I to iza zatvorenih vrata, u nadležnim institucijama. Bez tih odgovora, saslušanje će poslužiti da se pred kamerama glumi briga za bezbjednost koju je trebalo pokazati kad je bilo vrijeme za odluke.
Poslije godinu dana praznih stolica u Vijeću za nacionalnu bezbjednost, građani imaju pravo da od državnog vrha traže odgovor. Ko je procijenio prijetnje i od koga one konkretno dolaze? Koje je mjere država preduzela? Ko odgovara za ono što je propušteno?
Neka nam makar ne govore da su učinili sve što je bilo do njih. Upravo je do njih bilo.
Jedino što čelnici države i bezbjednosnog sektora nijesu zaboravili bila je Počasna garda, koju su postrojavali za svaku moguću i nemoguću priliku. Brigu o nacionalnoj bezbjednosti zamijenili su paradom.
Parada je naša nacija.
