„Prije par dana mog sina je istukao dječak, dvije godine stariji od njega, član organizovane grupe koja ide na zakazane tuče sa ekipama iz drugih škola. Danas sam išla u školu, da popričam sa njegovim roditeljima. Bili su potpuno zatečeni,“ priča majka učenika petog razreda OŠ „Štampar Makarije“ u Podgorici.
Razgovarala je, kaže, i sa dječakom koji je nasrnuo na njenog sina.
„Za dvije glave je viši od moga Matije, a dvije godine stariji. Nije se mnogo uzbuđivao ni zbog moje priče, ni zbog prisutva roditelja cijelom razgovoru“.
Opasna igra obijesti: Matija je, zapravo, „usputna“ žrtva, izabrana nasumice u „pauzi“, radi održanja „borbene kondicije“ člana prave školske bande, koja organizuje i učestvuje u tučama sa sličnim skupinama uglavnom osnovnih škola, „Radojica Perović“ i, povremeno, „Maksim Gorki“.
„Običaj“ je promovisan još u drugom polugodištu prošle godine, da bi se sa još jačim intenzitetim, upražnjavao tokom cijele ove.
Nema sigurnih u ovoj opasnoj igri obijesti i zapuštenog porodičnog vaspitanja. To su dječaci osmog i devetog razreda, mada im se ponekad priključi i neko od braće ili drugova srednjoškolaca.
Dogovor o mjestu i vremenu završi se preko Fejsbuka. Nose motke, boksere, a rade i kamenice. Grupe se okupe u zakazano vrijeme na nekoj od ledina i dvorišta okolnih zgrada, čak i između časova. Samo ih kiša može spriječiti u tome. Započne tučom između odabrane dvojice predstavnika „školskih reprezentacija“, da bi se okončalo opštom makljažom. Ponekad neko završi i na odjeljenju Otorinolaringologije u Dječjoj bolnici Kliničkog centra.
„Oni su mi gori od gradskih kriminalaca. Sa ovima popričam, kažem – moram da te privedem, ima prijava protiv tebe i on bez pogovora i otpora pođe sa mnom u stanicu. A djeca – kao da govoriš zidu“, priča rejonski policajac Zdravko Đurović, koji posljednjih mjeseci radno vrijeme mahom provodi u OŠ „Štampar Makarije“.
Policajac drži roditeljske sastanke: Uprave škola su se sada sjetile, nakon skoro godinu dana, da imaju veliki problem. Sjetile su se kada je pojava toliko uzela maha, da ju je veoma teško iskorijeniti. I nemaju odgovora kako tome stati na kraj.
Nema dana da se ne organizuje roditeljski sastanak u odjeljenjima viših razreda. U „njegovoj“ školi, svakom sastanku prisustvuje i Đurović. „Ja držim te sastanke. Dođe po najviše 7 - 8 roditelja od njih 35, i to neproblematične djece ili roditelji djevojčica.“
„Ovo je skandalozno! Mislim da ni roditelji sami nisu svjesni opasnosti. Možda će biti kada se nekome razbije glava, ili završi sa drugom teškom povredom“, priča majka jedne djevojčice, učenice IX razreda OŠ „Štampar Makarije“. Ona smatra da je riječ o pravoj delikvenciji, za koju najviše okrivljuje roditelje.
„Ne znaju gdje im djeca idu, s kim se srijeću i druže. Od djevojčica prave manekenke, a od dječaka agresivne frajere. Svakog dana djeci daju džeparac od 20 eura, djeca nose u školu skupe mobilne telefone, i na tome se završavaju roditeljska briga i vaspitanje“, kaže ona.
Zapravo, djeca ne potiču iz problematičnog društvenog miljea. Često su iz „dobrih“ porodica, boljestojećih, i imaju svu opremu potrebnu da se postane dostojan član grupe – mobilni i kućni računar.
Nemaju straha ni od koga. Ni od direktora škole, ni od nastavnika, roditelja, a ne impresionira ih ni policijska uniforma. Najmanje se boje jedine kazne koja ih može snaći – ukora ili loše ocjene iz vladanja.
Virus nasilja: „Škola je uradila sve što može. Poslali smo i dopise relevantnim institucijama, svakodnevno organizujemo roditeljske sastanke, komuniciramo i na nivou uprava involviranih škola“, kaže Dragana Dmitrović, direktorka OŠ „Štampar Makarije“. Isto kaže i pomoćnica direktora OŠ „Radojica Perović“, Vesna Stojanović.
A djevojčice, njihove drugarice i drugovi? Mogu li oni uticati na njih?
„Djevojčice su pravi uzrok svemu. Idu da navijaju i da bodre dječake“, priča Đurović.
Virus nasilja se širi. U stupidnoj igri bahatosti i agresije, ponekad se ne biraju žrtve. Prije par dana je ekipa iz jednog odjeljenja devetog razreda OŠ „Štampar Makarije“ upala u drugo i započela tuču. Pa su mlađi počeli da se ugledaju na starije, i jedna ekipa četvrtog razreda (!) nedavno je krenula na „bitku“ sa vršnjacima druge škole.
Prosto je nevjerovatna količina nemoći koju u ovom slučaju pokazuje škola kao institucija. Nije ovdje riječ o teže kontrolisanim kvartovskim bandama. Riječ je o malim „školskim reprezentacijama“ čiji su članovi i kolovođe poznati i upravama i razrednim starješinama i roditeljima. Kada je pojava ušla u „modu“, sa početkom ove školske godine, po školama niko nije želio da priča o tome. Bilo je najbitnije ne talasati i ne praviti skandale od „male dječije obijesti“.
Ozakonjena nemoć: Ko ima dijete u školi, mogao je da primijeti – često se diže velika prašina i cijeli roditeljski sastanci prođu u priči o malim đačkim nestašlucima. Nastavnici i učitelji obožavaju kada im djeca nepomično sjede na časovima.
Ali će zato, po pravilu, svim silama pokušati da zataškaju pojavu težeg maltretiranja, pa i zlostavljanja među djecom.
„Ima jedan dječak koji mome Matiji udari čvrgu čim prođe pored njega, upućuju mu pogrdne riječi, zagradi mu vrata ako krene u toalet“, priča majka sa početka teksta. Ovakvih slučajeva je bezbroj.
Sada imamo pojavu organizovanog, „strogo kontrolisanog“ i masovnog nasilja, s jedne, i sliku potpune nemoći s druge strane.
Kada u upravama škola govore o toj nemoći i limitiranim ovlašćenjima, misle na zakonsku odredbu po kojoj se osnovac ne može izbaciti iz škole, niti se, bez saglasnosti roditelja, može prebaciti u neku drugu školu.
Zar izbacivanje djeteta od 14 godina iz škole na ulicu ne bi bio i čin konačnog poraza?
Da, krivi su i roditelji. Kad prestanu da slušaju svoju djecu, ova baš prestanu da slušaju njih.
G. Borović
