(Specijalno za Portal Analitika iz Beograda)
Problem decenijskog posrtanja i uništavanja Srbije nije riješen svrgavanjem Miloševića i njegovog režima 5. oktobra 2000. godine iako su mnogi to očekivali. Deset godina kasnije, pokazalo se da su ta očekivanja nerealna, da za ulazak u EU nije dovoljno samo svrgnuti tiranina nego je potrebno i ozbiljno raditi na svim poljima, a ne samo na politčkom marketingu koji je omiljen posao srpskih političara.
Partijske borbe: Sukob izmedju dvije vodeće partije - Demokratske stranke i Demokratske stranke Srbije - kojim putem treba da ide Srbija, reformskim Zorana Đinđića ili tradicionalnim Vojilsava Koštunice, iznjedrio je niz problema i pokazao da partije vode računa uglavnom o stranačkim interesima.
Iz tog sukoba poslate su loše poruke biračima, ali su one ohrabrile kriminalni milje. U atmosferi međusobnih optužbi pa i linča na DS, ubijen je najveći moderni srpski reformator - Zoran Đinđić. Nakon spektakularne akciej „Sablja“, preživjeli kriminalci osuđeni su na maksimalne kazne, ali još uvijek zvanično nije otkriveno ono glavno - politička pozadina ubistva Đinđića. U međuvremenu, mnogi Đinđićevi bliski saradnici su sasvim potisnuti iz politčkog života ili su u opoziciji kao Čedomir Jovanović koji ima svoju stranku.
Svođenje računa i pitanje Kosova: Srbijom danas zajedno upravljaju i pobjednici i gubitnici 5. oktobra. Ne može se reći da nije ništa urađeno: u zemlju ušlo oko 70 milijardi dolara, otvorena su nova radna mjesta...Istovremeno, neka su ugašena, a danas je oko 800.000 nezaposlenih. Glomazna državna administracija izjeda budžet, Srbija ima najniže plate u regionu - prosečna je 320 eura. Ipak, živi se bolje nego prije 5. oktobra.
Nema političkih ubistava, nema izbornih kradja, nema dilera deviza na ulicama, postoji vidljiv ekonomski pomak, dostupnost kredita…. Međutim, biti političar je i dalje nekako najunosnije zanimanje, a partijska knjižica otvara vrata za rad u državnoj upravi i javom sektoru. Sa druge strane, političari nemaju hrabrosti ni odgovornosti da se reše naslijeđenog problema Kosova i kažu - ono što svi znaju - da je to nezavisna država i da je priča o statusu Kosova – završena priča.
Tajkuni koji su preživjeli 5. oktobar: Lustracije nije bilo, a veza između biznismena i političara je produbljena bez podataka - ko finasira partije. Oni koji su u vreme Miloševića stekli novac po principu "samo me ne pitaj za prvi milion", i danas su ugledni građani koji se hvale šta su sve postigli za deset godina.
Tako, nekadašnji visoki funkcioner JUL-a i vlasnik TV Pink Željko Mitrović kaže danas da je samo četiri odsto vrijednosti svoje kompanije zaradio pre 5. oktobra! "Nama je demokratski ambijent mnogo pomogao i označio neka pravila u kojima se mi odlično snalazimo", tvrdi Mitrović.
Milan Beko, ministar za privatizaciju u jednoj od SPS-ovih Vlada devedesetih godina kaže: "Ako smo uopšte nečiji tajkuni prije smo Đjinđićevi, Koštuničini i Tadićevi nego Miloševićevi… Kada bi se sabralo bogatsvo svih tajkuna iz onog vremena sve bi stalo u lijevi džep nekoga sa današnje liste".
Kako Beko demonstrira moć? Predsjednica Komisije za zaštitu konkurencije Dijana Marković Bajalović imenovala ga je kao krivca za njenu smenu. Sve se vrti oko prodaje Večernjih novosti, a Bajalović nije prisala da odustane od istrage ko može da kupi Novosti iako joj je nuđen apartman na Kipru.
Čudne kombinacije i koalicije: Na otvaranje trgovinskog centra "Delta siti" Milorada Miškovića govorio je potpredsjednik Vlade Božidar Đelić. Tko je novi, „reformski“ ministar otvorio je veleprodajni objekat potpredsjedniku Vlade Srbije 1989. godine, dakle dvije godine nakon što je Milošević već ovladao Srbijom. Teško je objasniti pozadine tih čudnih, vječitih, političko-poslovnih veza.
Od nekadašnjih tajkuna jedino stradao je - Bogoljub Karić. I to onog momenta kada je pokušao da uđe u politiku, odnosno kada je u parlamentu Srbije bez prethodnog izlaska na izbore kupio 11 poslanika. Sada se cijela optužnica protiv Karića svodi na to da je riječ o borbi protv organizovanog kriminala. Četiri godine se pisala optužnica protiv Bogoljuba i ostalih Karića, a za to vrijeme u Srbiji je nesmetano radio - narko diler Darko Šarić. I Šarić je optužen za organizovani kriminal, ali uvek visi pitanje: da li je to stvarna borba protiv kriminala ili samo sakupljanje političkih poena?
Jer, ne treba zaboraviti: i nakon uništenja Šarićevog klana, droga je i dalje na ulicama Beograda i dugih gradova Srbije. Kako je to moguće ako je razbijen glavni lanac doturanja narkotika?
Podijeljena odgovornost: Kako, onda sabiti u jednu impresiju deset godina nakon Miloševića? Možda su srpski građani previše očekivali. Moguće i da su srpski političari bili brzopleti: nekadanji premijer poslije ubistva Đinđića - Zoran Živković - govorio je da će Srbija 2007. biti u EU. On danas proizvodi vino i ne bavi se politkom.
Iako je Srbija je počela da se demokratizuje izostaje odgovornost i kontrola vlasti bez obzira na to što su napravljene mnoge agencije i kontrolna tela tijela: korupcija je, kao i svugdje u regionu, problem broj jedan. Osim nje drugi pribolem su i mediji koji su i dalje pod nekom vrstom uticaja vlasti.
Pre nekoliko mjeseci nedeljnik NIN objavio je da država plaća sedam hiljada eura stan u Parizu ambasadorki Srbije pri UNESKO. U polemiku oko toga uključili su i ljudi iz državnog vrha pa i sam predsjednik Srbije izjavom da sve treba ispitati. Sve se završilo tako što je glavni urednik NIN-a - koje su privatne novine - podnio neopozivu ostavku, a ambasadorka je ostala u tom istom stanu.Umjesto epiloga: Što se, dakle, promijenilo nakon deset godina? Najbolje su se reformisale partije Miloševićevog režima: socijalisti su danas nezaobilazan partner DS-a, nekadašnji radikal Tomislav Nikolić je tako dobro umio svoje radikale da se sada pominju kao budući koalicioni partner tadićeve Demokrastke stranke. I ne samo to: rado su viđeni gosti u Briselu, a ne zaobilaze ih ni zapadni političari, poput ministra spoljnih poslova Njemačke.
Ko će onda slaviti 5. oktobar 2020. godine: oni koji se predstavljaju kao demokratski nasljednici ubijenog srpskog reformatora Đinđića ili oni koji su se reformisali iako su radili samom Đinđiću o glavi? Ipak, nije baš uistina stala u onoj sumornoj paroli da je sve isto samo Njega nema. Ne, uprkos svemu, jedno je van spora: živi se bolje nego prije Miloševića.
Violeta CVEJIĆ
