Jedino što njih dvojica imaju zajedničko, osim imena, je i da su rođeni iste godine. Sve ostalo je različito. Mjesto rođenja, ime oca, matični broj. Ali, sistem očigledno nije u stanju da prepozna tako suptilne razlike. Nakon više od deset godina privođenja i rutinskih provjera koje su trajale više sati, odlučio je da promijeni ime. Djelovalo je da je riješio problem, dok dnevni list Blic krajem prošle godine nije objavio njegovu fotografiju, u tekstu o škaljarskom klanu. Sada, više nego ikada ranije, strahuje za svoju bezbjednost.
“Dok razgovaram sa vama, iza mene se parkirao automobil i upalio sva četiri migavca. Ranije takve stvari nisam primjećivao. Nikada u životu se nisam osvrtao iza ramena. Nisam imao zašto – ne dugujem nikome ni dinar, nikada ništa nisam ukrao. Sada to radim stalno. Ne mogu djecu da odvedem u park, kolege me izbjegavaju, niko ne želi da sjedne u kola sa mnom. Rečeno mi je da u kriminalnim okršajima greške nisu rijetke. Osjećam se kao glineni golub”, kaže za Danas Igor Vukotić, komercijalista iz Zemuna.
Prvi problemi počeli su 2007. godine.
“Zbog prirode posla dosta putujem. Primjetio sam da se nešto dešava kada su granične kontrole počele da traju sve duže. Prvo je to bilo pola sata, sat, a ubrzo se i produžilo. Na graničnom prelazu sa Hrvatskom sam 2009. godine bio zadržan devet sati dok nisu ustanovili da nisam Igor Vukotić kojeg traže. Pripadala mi je muka pred svaki put. Nisam znao koliko ću vremena da provodim na granici. Autobusom sam prestao da putujem, jer se dešavalo da cijeli autobus zbog mene stoji satima na granici”, navodi Vukotić.
On ističe da je od Interpola dobio pisanu potvrdu da nije Igor Vukotić koji se nalazi na poternici. Taj papir je stalno nosio sa sobom, ali nije bio od velike pomoći. U međuvremenu, ime i prezime je proizvodilo još neprijatnih situacija.
“Kada sam 2009. godine sjedio sa prijateljem u kafiću kod Vukovog spomenika, uletjela je policija i uhapsila me. Tek su u stanici u 29. novembra shvatili da nisu uhapsili pravu osobu. Najgore, međutim, bilo je krajem 2019. godine kada sam bio u Milanu. Stigao sam kasno uveče i oko 11 se čekirao u hotelu. Oko dva ujutru, probudio sam se i video karabinjere oko kreveta, sa uperenim oružjem. Pitali su me da li imam oružje, na šta sam počeo da se smijem. Kada smo u stanici razriješili nesporazum, pitao sam ih šta bi se desilo da sam kojim slučajem, onako bunovan u polusnu, spustio ruku ispod ćebeta. Policajac s kojim sam razgovarao mi je rekao da je on iskusan i da ne bi paničio, ali da ne bi mogao da garantuje i za neke od svojih kolega, pošto su u opisu dobili informaciju da je Igor Vukotić naoružan i veoma opasan”, kaže Vukotić.
Nakon tog incidenta je shvatio da mora nešto da učini.
“Plakalo mi se kada sam shvatio da moram da promijenim ime i prezime. Ali sam morao nešto da učinim. Iz revolta sam izabrao neobično ime (ime poznato redakciji). Uzgred, procedura nalaže detaljne provjere, pa ne bih mogao da promijenim ime, da postoji ikakva istraga ili sudska presuda protiv mene. I stvari su se konačno promijenile. Nedavno sam putovao u Italiju i prvi put posle 13 godina sam bez ikakvih problema prešao granicu. Bio sam presrećan. A onda je objavljen tekst u Blicu”, priča Vukotić.
Objava u Blicu
Dnevni list Blic je krajem prošle godine, objavio seriju tekstova o sukobima škaljarskog i kavačkog kriminalnog klana. Između ostalog, oni su u tekstovima iscrtali i organizacione šeme unutar ovih kriminalnih klanova, detaljno opisujući ko je za šta zadužen. Na naslovnoj strani i u tekstu o škaljarskom klanu, ispod imena Igora Vukotića, kojeg su svrstali u uže vođstvo klana, objavili su fotografiju Igora Vukotića, komercijaliste iz Zemuna.
“Bio sam poslom u Kragujevcu, kada mi je prijatelj javio da mi je objavljena slika. Jezivo sam se osjetio. Otišao sam u policiju, i rekli su mi da ćeme kontaktirati i da u međuvremenu ne bi bilo loše da se negdje sklonim. Vratio sam se kući tek nekoliko dana kasnije. Odsustvao sam sa posla dvadeset dana, imali su razumijevanja. Fotografija “pravog” Igora Vukotića nikada nigdje nije objavljena. Jedina dostupna fotografija tog čovjeka je moja fotografija. A koliko razumijem, svima njima su glave ucijenjene i u pitanju su ogromne sume”, navodi Vukotić.
Ono što ga je dodatno zaprepastilo je činjenica da je objavljena fotografija iz njegove stare lične karte.
“To je fotografija iz lične karte i to u boji. Samo MUP posjeduje fotografije građana u boji. Vi kada očitavate ličnu kartu možete samo crno-bijelu da dobijete. Niko drugi ne može da dostavi medijima fotografiju u boji osim MUP-a”, ističe Vukotić.
On naglašava da je u više navrata pokušao da stupi u kontakt sa uredništvom Blica, kako bi objavili demanti. Nakon više poziva i mejlova, konačno je 31. decembra pristao da ga primi pravnik redakcije.
“Kada se pojavio sa dva telohrantelja zaista sam se osjetio kao pripadnik nekog klana. Ja sam ih pitao da li planiraju da objave demanti, rekavši da me nisu zamijenili sa nekim prodavcem u Maxiju, već sa traženim kriminalcem. Advokat je rekao da oni mogu da objave mali demanti, ali da prethodno moram da potpišem da ih neću tužiti. Takođe je i spomenuo i naknadu od nekih stotinak hiljada dinara, rekavši da veću sumu od te ne bih mogao da dobijem na sudu. Rekao je da ako odbijem da će objaviti demanti, ali nakon sudske presude, tamo neke 2024. godine. Nakon što su mi napravili pakao od života, ugrozili bezbjednosti i osramotili me, još su htjeli i da me ucjenjuju. Odbio sam njihovu ponudu”, kazao je Vukotić.
On je umjesto toga podnio tužbu protiv lista Blic, ali i krivičnu prijavu protiv N.N. lica iz MUP-a zbog dostavljanja njegove fotografije. Paralelno, obratio se i Savjetu za štampu koji je prije dva dana presudio da je list Blic povrijedio kodeks novinara.
Kako ističe, zbog ovog problema se obraćao svim institucijama u zemlji, od premijerke, ministara, Zaštitnika građana… Niko mu nije pomogao. Dok čeka sudski epilog, kaže da situaciju u kojoj se našao ne bi nikome poželio.
“Trudim se da ne postanem paranoičan”, navodi Vukotić. Onaj automobil sa četiri migavca je otišao.
