Predstava „Safra“ čiju adaptaciju i režiju potpisuju glumice Milica Šćepanović i Marija Labudović, druga je po redu predstava u okviru pratećeg dijela programa festivala FIAT.Kao polazište, dvije mlade glumice uzele su komad „Važnije polovice“ Beatrice Kurbel i Mirne Rustemović, međutim u pitanju je gotovo autorski tekst sa vrlo malo zadržanog originalnog teksta, što se ogleda u temama kojima se predstava bavi, a vezane su za naše podneblje i generaciju koja je suštinski zanemarena.
U našem svijetu, kad se desi neka produkcija koja nije mainstream već je nezavisna i urađena „na mišiće“, ona u većini slučajeva automatski dobija prefiks „tezga“ i uvriježena je predrasuda (i ne uvijek predrasuda) da je u pitanju predstava koja humor pretpostavlja kvalitetu. Kad je predstava Safra u pitanju ovo ne može biti dalje od istine.
„Safra“ humorom ukazuje na suštinnske probleme kroz koje mladi u našem podneblju prolaze. Prvenstveno generacijska predstava koja se bavi mladima, koji su tek izašli iz adolescencije, ali još uvijek nisu u zrelom dobu.
Kad radimo predstave, obično se bavimo sistemom u odnosu na čovjeka, zanemarujući samog čovjeka i jednu posebnu vrstu intime koju nam otvara „Safra“.
Dvije prijateljice, kroz susrete srijedom osim što otvaraju dušu jedna drugoj i nama, provode nas sa puno humora kroz različite probleme. Već po ulasku probijaju četvrti zid izravno se obraćajući publici i to će biti obrazac i način na koji će ulaziti i izlaziti iz uloga, a s obzirom na to da u predstavi ima dosta dokumentarnog i ličnog, u jednom trenutku više nećemo znati što je ispovijest, a što fikcija, kako to u teatru i treba biti.
Segmente svoje izvedbe podijeliće, kao i u originalnom tekstu, na razgovore srijedom i govoriće nam o prijateljstvu u kome će preispitivati odnos prijateljica prema ženi sa djetetom i njen odnos prema životu uopšte, prema izlascima i odgovornosti.
Dvije prijateljice progovoriće krajnje iskreno i lično o anksioznosti i načinima na koji se ona ispoljava. Kroz duhovito otjelotvorenje anksioznosti, pod imenom Vendi, Milicina anksioznost će prošetati u čizmama na platformi. Smijaćemo se, no sadržaj onoga što se dešava na sceni će nas se ticati duboko.
Govoriće nam o Crnoj Gori i aktuelnim dešavanjima, otkriće nam generaciju selfija, blokbastera, bindžovanja, asosa, ali ekspresa i ajkosa.
Kritikovaće činjenicu da su digitalna generacija, te stoga upoznati sa dešavanjima u Americi i Rusiji, a s druge strane indiferentni na dešavanja u vlastitoj zemlji. Upućivati kritike i samokritike. Govoriti o majčinstvu i ljubavi. O dilemi oko životnih izbora.
Prošetaće nas i kroz svoje djetinjstvo vrlo autentičnim rješenjima i karakterističnim situacijama u kojima ćemo ih zaista vidjeti kao djevojčice. Obojaće nam muzički svoje odrastanje, dok nas ne dovedu do intimne ispovijesti glumice u kojoj će se prepoznati generacije i generacije. Ticaće nas se trenutak u kome zbog sistema koji ti ne dozvoljava da se ostvariš, budeš primoran da gotovo odustaneš od svojih snova, ali ipak kažeš sebi – idem dalje. Ne predaješ se, jer oni „Što ne vidiš da se ubačiš neđe?“ ljudi, ne smiju pobijediti.
Glasajte za spas, kažu nam ove dvije talentovane glumice.
Ovo je predstava koja će nas provesti od iskrenog smijeha do najdubljih emocija, predstava koja ima elemente slepstika i kabarea sa interesantnim pjevačkim dionicama (muzika Irena Popović Dragović), predstava koja je trebala da nam se desi da bismo shvatili da nam je potrebna.
