Cijeli svijet danas priča o njemu, a još prošle sedmice senator Džo Mančin većem dijelu javnosti izvan SAD bio je uglavnom nepoznat. Kraj godine, veliki planovi i rečenica tokom jednog intervjua prouzrokovali su talas nezadovoljstva globalnih razmjera i kalkulacije kako će se činjenica da naizgled spasonosni plan socijalne potrošnje, ambicioznog naziva Build Back Better, neće imati podršku u Senatu odraziti na ostatak svijeta.
Najavom da će njegov, inače neophodan glas u Senatu nedostajati za podršku ovom programu Mančin je detonirao političku bombu i još jednom otvorio prostor šablonskom tumačenju ekonomskih politika. Čule su se i ocjene da on nije tipični predstavnik svoje partije i podsjećanja na to da neke stavove dijeli sa političkim protivnicima – sve u svrhu obrazloženja zašto demokrate nijesu jedinstvene u namjeri da svojoj zemlji stvore preduslov za oporavak od dvogodišnje krize.
Kreiranje ekonomske politike koja bi dala dugoročne pozitivne efekte zahtijeva konsenzus. Rad na ekonomskim reformama nije privilegija koja je data vladajućoj većini, jer se osnova za djelovanje, makar ono kojim zaista želi da se ostvari više od političkih ciljeva, stvara pomoću kompromisa, zajedničkog učešća i sagledavanja šire slike.
Mančinova najava da neće podržati navodno spasonosni program više je od političke izjave. Osim što je izazvala bijes unutar Demokratske partije i postala jedna od najvećih prijetnji uspješnosti Bajdenovog predsjedavanja, neizglasavanje ovog akta ugrozilo bi nekoliko desetina velikih inicijativa, uz mogućnost da se negativno odrazi na međunarodne trgovinske sporazume, uključujući i plan borbe protiv klimatskih promjena, kao i uspostavljanje poreskih mjera za kompanije koje globalno posluju.
Kreiranje ekonomske politike koja bi dala dugoročne pozitivne efekte zahtijeva konsenzus
Istovremeno, stepen neizvjesnosti vezane za izglede za privredni oporavak koji postoji od početka pandemije dodatno je povećan, a prognoze oporavka su anulirane. Uz to, neusvajanje ovog ili nekog modifikovanog akta odlaže primjenu mjera koje su na snazi u većini industrijskih zemalja.
Bez potrebe da se zalazi u njegov odnos prema pitanjima koja ga više svrstavaju među konzervativne nego među progresivne političare, ukoliko se pogleda suština jasno je da se Mančin zapravo protivi budžetskim trikovima na osnovu kojih je plan potrošnje projektovan znatno manje uzimajući u obzir realne troškove njegove realizacije.
U svemu ovome neizostavno je i pitanje da li Mančin time što stopira usvajanje ovog akta zaista radi primarno u korist građana i sa namjerom da sačuva budžetska sredstva ili, jednostavno, djeluje u pravcu svojih finansijera.
Za razliku od većine demokrata, u čije dobre namjere i želju da urade ono što je u najboljem interesu njihove zemlje u ovom smislu ne treba sumnjati, Mančin je taj koji se bavi stvarnošću, a ne onim što će se možda dogoditi ako akt bude usvojen.
Jedna od ključnih grešaka demokrata bila je uvjeravanje da ovaj program neće mnogo, posebno ne toliko koštati, kako se u početku najavljivalo. Cijela stvar predstavljana je kao čudo koje će zemlju u potpunosti tranformisati pomoću raspoloživih sredstava. No, birači su i te kako svjesni da je Bajden izabran da bude predsjednik tokom perioda tranzicije, a ne transformacije.
Dok se razmatraju nove mogućnosti modifikovanja predloženog akta svijet propušta priliku da nauči lekciju o neophodnoj razmjeni mišljenja i sinergiji političkih uticaja prilikom kreiranja politike koja opredjeluje ne samo ekonomsku perspektivu, već i društvene odnose.
Dok najviše pažnje privlači nečiji stav da ovaj program predstavlja rasipništvo ne zato što ono to nikako nije, već zato što to nije jedinstveni partijski stav, nema nikakvih preduslova za pravljenje krupnih koraka ukoliko oni nijesu ništa drugo osim politički potez.
Nijesu u pitanju samo SAD i ne samo ovaj akt – to je problem svake zemlje u kojoj je ideja o ekonomskim promjenama vođena nečim što više liči na nešto što se radi iz inata nego na osnovu smislene računice.
