Sinoćnje predstave FIAT-a bile su obilježene fokusom na intimu - između likova na sceni, ali i između glumaca i publike.
Sinoć smo se na kratko vratili korijenima ljudske zabave i kulture, kada bi se gomila okupila oko vatre i potpuno prepustila pripovjedačima. Ova intimna atmosfera pojačava utisak koji ostavlja nasilje prisutno u obje drame, te i koliko nas gubitak naših voljenih potpuno dezorijentiše.
Duodrama o ličnoj odgovornosti
Gidionov čvor je djelo autorke Džone Adams, režirano od strane Selme Alispahić, pod pokroviteljstvom Scene Mess, Pozorišta mladih Sarajevo i udruženja Intermezzo, dramaturški obrađeno od strane Adnana Lugonića.
Prisustvujemo i na momente se osjećamo kao voajeri suočavanja između profesorice i majke osnovca koji je počinio samoubistvo. Počinjući kao duodrama o ličnoj odgovornosti, obrazovnom sistemu i vršnjačkom nasilju, ona prerasta u nešto mnogo više, preispitujući pojmove nevinosti i moralne čistote (pogotovo kada su u pitanju djeca i njihovo razumjevanje mračnijih strana svijeta oko njih), uloge nasilja u umjetnosti, konformizma, eksploatacije tragedije i lobiranja za zakone na tom principu, i istine.
Glumice Selma Alispahić i Helena Vuković ostvaruju atmosferu koja ključa tenzijom i emocijom, a ne prelazi u patetiku, donoseći na scenu oštar psihološki i etički sukob u kom svaka replika mijenja naše razumjevanje situacije i karaktera.
U jednom trenu smo na strani majke koja klještima ne može izvući najprostije odgovore iz nezainteresovane profesorice, da bi smo za nekoliko sekundi podržavali profesoricu spopadnutu od strane histerične žene koja odbija bilo koju verziju događaja u kojoj njen sin nije namučeni svetac i genije, a kroz taj konflikt njih dvije se upoznaju i zbližavaju.
Kako je drama pretežno bazirana na dijalogu između njih dvije, kao posljedica fizička radnja je velikim dijelom prosta i zapostavljena.
Spetljana i žestoka priča
Ono što zovem zaborav je djelo francuskog pisca Lorana Movinjea, koje se sastoji od jednog dugačkog monologa u kome neimenovani narator prepričava nasilnu i besmislenu smrt jednog mladića žrtvinom bratu.
Režirano i izvedeno od strane Filipa Grinvalda, umjetnika iz Beograda, u pitanju je spetljana i žestoka priča, konstruisana kao neprekidni tok misli, koja konstantno prepričava isti događaj iz različitih perspektiva. Uviđamo kako jedan mali i lako zaboravljeni slučaj odjekuje i utiče na mnogobrojne živote, ali nam biva i dočarano kako besmisleno nasilje zahvata i na momenat nadvladava svijest kako ubica, tako i očevidaca i same žrtve.
Održana ne na sceni, već u slatkoj dječjoj sobici u stanu, u kom se publika tijesno nabija, manita ali blaga naracija polako zahvata sve prisutne u spiralu žalosti, u kojoj se nevjerica, bijes, krivica i očaj prepliću.
Dobija se osjećaj da narator ne prenosi vijest, već da je on sam brat poginulog, koji je rastrzan između pokušaja da se pomiri sa gubitkom i poriva da se kao mehanizam odbrane distancira od onoga što se stvarno desilo. Mada je pripovijedanje uglavnom efektivno, iz ograničenog broja ponavljanih fizičkih i govornih radnji se primjećuje da je izvođač primarno režiser, a ne glumac.
U oba slučaja, prisustvujemo likovima koji se pod bolom upuštaju u proces rekonstrukcije i racionalizacije bolnih događaja, pripisivanja motivacija mrtvima i (bezuspješnim) traganjem za objektivnom istinom.
U nedostatku pravih odgovora, pred njima se nalazi izbor: konstruisanje lično prihvatljivog narativa, ili korišćenja pripovjedanja kao sredstva katarze ali i sagledavanja tuđe istine.
