Poslije četiri godine provedene u Crnoj Gori, ambasador Ukrajine Oleg Gerasimenko uskoro napušta Podgoricu. Njegov mandat počeo je svega nekoliko mjeseci nakon početka ruske invazije punih razmjera na Ukrajinu i protekao u sjenci rata koji i dalje traje. Umjesto klasične diplomatske agende, svakodnevicu Ambasade obilježili su rat, pomoć ukrajinskim građanima, borba protiv dezinformacija, traženje međunarodne podrške i nastojanje da se održi pažnja svijeta prema onome što se događa u Ukrajini, piše Portal TVE.
U tim okolnostima Crna Gora je, ocjenjuje Gerasimenko, ostala uz Ukrajinu. Mijenjale su se vlade i političke okolnosti, ali se, kako ističe, nije mijenjao stav prema teritorijalnom integritetu i suverenitetu njegove zemlje. Posebno mjesto u njegovom sjećanju imaju građani koji su javno iskazivali solidarnost sa Ukrajinom, ali i hiljade Ukrajinaca koji su u Crnoj Gori pronašli utočište nakon početka rata.
U razgovoru uoči odlaska iz Crne Gore, Gerasimenko govori o četiri godine u kojima se granica između diplomatije i ratne stvarnosti često gotovo brisala, o pomoći koju je Ukrajina dobijala od crnogorskih institucija i građana, položaju ukrajinske zajednice, evropskoj budućnosti dvije zemlje i tome šta za Kijev znači pravedan mir. Govori otvoreno i o onome što očekuje od budućnosti, ali i o ličnom odnosu prema zemlji u kojoj je, kako kaže, stekao prave prijatelje.
Kada podvučete crtu ispod četiri godine svog mandata u Crnoj Gori, šta smatrate svojim najvećim uspjehom, u čemu ste očekivali više i s kakvim ośećajem odlazite iz Crne Gore?
Gerasimenko: Moj ambasadorski mandat u Crnoj Gori u potpunosti je protekao tokom sveobuhvatnog rata Ruske Federacije protiv Ukrajine, koji, nažalost, i dalje traje. U takvim okolnostima, naravno, glavni zadatak bio je obezbijediti Ukrajini pouzdanu podršku i istovremeno nastaviti da razvijamo naše odnose sa Crnom Gorom. Smatram da smo u tome uspjeli. Tokom ove četiri godine naš politički dijalog postao je intenzivniji, a saradnja sadržajnija. Najvažnije je da je Ukrajina mogla da računa na Crnu Goru u principijelnim pitanjima. I sam narod Crne Gore je u teškom vremenu za nas pokazao da je prijatelj Ukrajinaca.
Ali ne bih želio da govorim kao da je sve već urađeno. Imamo znatno veći potencijal u trgovini, investicijama, obrazovanju, kulturi i saradnji između naših gradova. Postoje i konkretne stvari koje treba nastaviti. Jedna od njih je posjeta predsjednika Volodimira Zelenskog Crnoj Gori. Mi radimo na njenoj organizaciji. Nedavni susret naših predsjednika u Njujorku još jednom je potvrdio zainteresovanost za takvu posjetu. Veoma bih volio da se ona realizuje u najskorije vrijeme. To bi bio važan događaj u bilateralnim odnosima i dao bi podsticaj drugim projektima, posebno u oblasti bezbjednosti, političke i ekonomske saradnje. Važan događaj u našim bilateralnim odnosima bilo je i potpisivanje, krajem prošle godine, Protokola o izmjenama Sporazuma o slobodnoj trgovini između naših država.
Zato će moj nasljednik na ovoj dužnosti u Crnoj Gori imati na šta da se osloni, ali pred njim će biti i mnogo posla.
Što se tiče ličnih osjećanja, Crnu Goru napuštam sa velikom zahvalnošću i, naravno, sa tugom. Za četiri godine ovdje sam stekao divne prijatelje i kolege — ljude sa kojima me više ne povezuju samo službeni, već i prijateljski odnosi. Iskreno sam zavolio vašu zemlju i dio svog srca ostavljam ovdje.
Vaš mandat počeo je svega nekoliko mjeseci nakon početka ruske invazije punih razmjera. Koliko je rat promijenio prioritete i način rada Ambasade Ukrajine u Crnoj Gori?
Gerasimenko: Praktično nijesam imao uobičajen, mirnodopski period diplomatskog rada u Crnoj Gori. Stigao sam u ljeto 2022. godine, kada je Rusija već pokrenula sveobuhvatnu oružanu agresiju, a milioni ukrajinskih porodica tražili su bezbjedno mjesto u inostranstvu. Zato smo od samog početka radili u posebnim uslovima: trebalo je istovremeno da se bavimo bilateralnim odnosima, praktičnom pomoći našim građanima i stalnim radom sa crnogorskim vlastima i društvom.
Rat nam je svakodnevno postavljao nove zadatke. Poslije novih ruskih napada trebalo je partnerima objašnjavati situaciju u Ukrajini, održavati pažnju međunarodne javnosti, suprotstavljati se dezinformacijama i raditi na obezbjeđivanju pomoći. Poseban veliki pravac bila su konzularna i humanitarna pitanja. Iza svakog obraćanja stajala je konkretna osoba, a često i cijela porodica koja je izgubila dom ili bila primorana da se razdvoji od svojih najbližih. Nerijetko je bila riječ o pravim ljudskim tragedijama. Posebno naporna bila je 2022. godina. Ovom prilikom želim još jednom da zahvalim našoj dragoj ukrajinskoj zajednici na izuzetnoj aktivnosti i pomoći u tom posebno teškom periodu. U prvoj godini sveobuhvatnog rata Ukrajinci u Crnoj Gori pronašli su efikasnije oblike samoorganizovanja: osnovano je Ukrajinsko udruženje „Dobro djelo“ i otvorena su četiri Ukrajinska centra u Podgorici, Budvi, Baru i Herceg Novom.
Bio je to izuzetno težak period i za Ukrajinu i za našu diplomatiju. Ipak, nijesmo mogli da se usredsredimo isključivo na aktuelne izazove ratnog vremena. Trebalo je raditi i za budućnost: jačati političke veze, razvijati ekonomske kontakte i saradnju u oblasti evropskih integracija. Rat će se završiti, a ti odnosi treba da nastave da se razvijaju.
Kako ocjenjujete podršku crnogorskih institucija Ukrajini tokom Vašeg mandata? Da li je, po Vašem mišljenju, Crna Gora uradila dovoljno i đe je mogla učiniti više?
Gerasimenko: Visoko cijenimo podršku Crne Gore. I posebno — njenu dosljednost. Tokom mog mandata ovdje su se mijenjale vlade i političke okolnosti, ali stav države prema suverenitetu i teritorijalnom integritetu Ukrajine ostao je jasan. Takav je ostao i prijateljski stav društva u cjelini.
To se nije svodilo na izjave i deklaracije. Crna Gora se pridružila sankcionoj politici EU, pružila vojno-tehničku pomoć, podržavala Ukrajinu u međunarodnim organizacijama, uključila se u evropske i NATO mehanizme pomoći, kao i u Međunarodnu koaliciju za povratak ukrajinske djece. Posebno želim da istaknem prihvat naših građana koji su bili primorani da bježe od rata. Za malu zemlju to je zaista značajan doprinos. Kao što sam više puta naglašavao u svojim prethodnim intervjuima, Crna Gora je mala zemlja velikog srca.
Naravno, kada Ukrajina vodi ovako težak rat, potrebna nam je značajna praktična podrška. Postoje mogućnosti za dalju saradnju u oblasti bezbjednosti, realizaciju humanitarnih programa, liječenje i rehabilitaciju, kao i buduću obnovu. Važno je i realizovati bilateralne dogovore na kojima smo već radili. Ali ne bih želio da prijateljstvo ocjenjujem spiskom onoga što još nije urađeno. Crna Gora je djelovala u skladu sa svojim objektivnim mogućnostima i ostajala na strani međunarodnog prava. Ukrajina to neće zaboraviti.
Od početka ruske agresije veliki broj građana Crne Gore javno je iskazivao podršku Ukrajini. Koliko Vam je značila ta građanska solidarnost, posebno protestne šetnje u Podgorici i dugotrajna okupljanja na Cetinju?
Gerasimenko: Za nas je to imalo ogroman značaj. Veoma dobro pamtim prve slike sa Cetinja, istorijske prijestonice Crne Gore. U Ukrajini su tada već ginuli ljudi, milioni su napuštali svoje domove, a lokalni stanovnici su, vođeni srcem, svakodnevno izlazili sa ukrajinskim zastavama. I nijesu to radili nedjelju ili dvije. Prvih sto dana okupljali su se svakodnevno, a zatim su nastavili akcije i tokom narednih mjeseci.
Govorio sam o tome i ranije: riječ je o svjesnom stavu ljudi koji dobro razumiju šta znači pravo naroda na slobodu i sopstvenu državu. Veoma sam zahvalan svima koji su podržavali Ukrajinu i u drugim gradovima Crne Gore.
Ništa manje važno bilo je ono što se dešavalo van protesta. Neko je pomagao ukrajinskim porodicama da pronađu smještaj, neko donosio neophodne stvari, pomagao djeci ili jednostavno pružao podršku ljudima koji su se našli daleko od doma. Kada govorim o prijateljstvu Ukrajine i Crne Gore, prije svega se sjećam upravo takvih postupaka običnih ljudi. Kada je ruska ratna mašinerija počela da uništava ukrajinsku energetsku infrastrukturu usred ljutih mrazeva, Crnogorci su se pridružili akciji #/WarmthForUkraine, što je omogućilo nabavku energetske opreme za vrtiće, škole i druge civilne objekte.
Tokom Vašeg mandata značajno pitanje bilo je i prihvatanje ukrajinskih državljana koji su zbog rata došli u Crnu Goru. Kako ocjenjujete odnos Crne Gore prema njima i šta je, iz Vaše perspektive, moglo biti urađeno bolje?
Gerasimenko: Prije svega želim iskreno da zahvalim crnogorskoj državi i ljudima. Hiljade Ukrajinaca ovdje su pronašle bezbjednost. Mnogi su stigli 2022. godine, ponijevši sa sobom samo ono najneophodnije, ne znajući koliko će rat trajati niti hoće li imati đe da se vrate. Crna Gora je primila te ljude, obezbijedila im privremenu zaštitu, a društvo je pokazalo veliku ljudskost. U periodu najvećeg priliva, 2022. godine, u Crnoj Gori je bilo oko 40 hiljada privremeno raseljenih lica iz Ukrajine. Iako mnogi od njih su se vratili kući, to je bio jedan od najviših pokazatelja u Evropi u procentualnom odnosu na broj stanovnika zemlje.
Razumljivo je da je prihvat tolikog broja ljudi predstavljao ozbiljan zadatak za malu državu. A kada se privremeni boravak protegne na godine, otvaraju se nova pitanja: posao, zdravstvena zaštita, obrazovanje djece, dokumenta, integracija. Tu uvijek postoji prostor za unapređenje i nadam se da će se dijalog o tim pitanjima nastaviti. Trenutno mogu sa sigurnošću reći da se naši građani u vašoj zemlji ne suočavaju sa problemima sistemskog karaktera. Štaviše, Ukrajinci daju svoj doprinos razvoju Crne Gore. Ipak, želim da naglasim da naš strateški cilj ostaje povratak što većeg broja naših ljudi u domovinu. Jednog dana doći će mir, rat će se završiti. I imaćemo veoma mnogo posla.
Ali moj glavni utisak iz ovih godina jeste odnos Crnogoraca prema Ukrajincima. Znam da su naši građani ovdje osjetili podršku. To mnogo znači ljudima koji su prošli kroz rat. I na toj ljudskosti sam lično zahvalan.
Crna Gora je članica NATO-a i kandidatkinja za članstvo u Evropskoj uniji, dok Ukrajina takođe teži evropskim i evroatlantskim integracijama. Koliko je evropska budućnost Ukrajine danas važna za bezbjednost cijele Evrope?
Gerasimenko: Ruska agresija pokazala je da se pitanja evropske integracije i bezbjednosti više ne mogu posmatrati odvojeno. Ako je u savremenoj Evropi moguće silom mijenjati granice i negirati pravo susjedne države na nezavisnost, to predstavlja prijetnju svima, a posebno malim zemljama. Zato će način na koji se završi rat protiv Ukrajine imati posljedice po bezbjednost čitavog kontinenta.
Ukrajina je iskreno zainteresovana za uspješan završetak pregovora Crne Gore sa EU. Već sam ranije govorio: kada vaša zemlja postane članica Evropske unije, imaćemo u njoj još jednog dobrog prijatelja. To nam je važno i sa političkog stanovišta i zbog praktične saradnje. Crna Gora je već prošla značajan dio pregovaračkog puta, a njeno iskustvo korisno je Ukrajini. Spremni smo da i dalje aktivno i sadržajno sarađujemo u ovoj oblasti. U martu ove godine naši vladini zvaničnici potpisali su Memorandum o saradnji u oblasti evropskih integracija. Sprovodićemo ga.
Drago mi je što je proces proširenja EU ponovo dobio zamah. Ukrajina i Crna Gora nalaze se u različitim fazama, ali imaju zajednički evropski cilj. Veoma želim da vidim Crnu Goru u EU što je prije moguće — to bi bio uspjeh vaše države i istovremeno značajan rezultat evropske politike proširenja.
O ratu se sve više govori u kontekstu mogućeg mirovnog sporazuma. Šta za Ukrajinu znači pravedan mir i koje su garancije bez kojih takav mir ne bi bio prihvatljiv?
Gerasimenko: Prije nego što govorimo o mirovnom sporazumu, treba jasno razumjeti s kojim ciljem Rusija vodi ovaj rat. Neki ga i dalje pokušavaju doživljavati i komentarisati kao spor oko pojedinih teritorija ili kao navodnu zaštitu stanovništva koje govori ruski. To su suštinski pogrešna shvatanja. Stvarni cilj Kremlja ostaje nepromijenjen: uništiti Ukrajinu kao nezavisnu državu, a Ukrajince kao zasebnu naciju. Rusko političko rukovodstvo više puta je o tome otvoreno govorilo. Moskva želi da Ukrajinci prestanu da budu Ukrajinci i postanu Rusi. A onima koji se s tim ne slažu, koji žele da sačuvaju sopstvenu državu, jezik i identitet, nudi dobro poznate staljinističke metode iz sovjetske istorije: represije, masovna silovanja, deportacije, protjerivanja i ubistva. Već vidimo prisilnu rusifikaciju, progone na okupiranim teritorijama i odvođenje naše djece. Kremlj nas zapravo stavlja pred izbor: ili postanite Rusi, ili nestanite.
Pogledajte šta Rusija radi sada. Stalno gledamo stravične prizore iz centra Kijeva i drugih ukrajinskih gradova. Dana 28. septembra ruski mlazni udarni dron pogodio je zgradu Predsjedništva Nacionalne akademije nauka Ukrajine u samom centru glavnog grada. Izbio je požar, ljudi su poginuli. To je jedna od glavnih naučnih institucija naše države. Napad na nju, u kontekstu neprekidnih napada na stambene zgrade i civilnu infrastrukturu, postao je još jedan dokaz sadašnje eskalacije. Po našem uvjerenju, Kremlj terorom pokušava da slomi volju ukrajinskog društva za otpor. Za ostvarenje svog cilja ne preza ni od kakvih metoda.
Postoji još jedna stvar o kojoj u Evropi ne žele uvijek da govore otvoreno. Tamo se i dalje često polazi od toga da se u XXI vijeku rat vodi po pravilima, da postoje konvencije i granice koje jedna strana neće preći. Naše iskustvo pokazuje suprotno.
Vidio sam snimak naših izviđača kako se ruski vojnici ponašaju čak i prema svojima: ruskog vojnika izveli su iz zaklona, njegovi su ga strijeljali i ostavili tijelo tamo gdje su ga ubili. I to ni izdaleka nije izolovan slučaj. Masovnost i brutalnost prema sopstvenim ljudima šokiraju. Štaviše, Rusi sami šire te snimke po mrežama. Ako se tako odnose prema sopstvenim ljudima, ne treba imati iluzija o tome kako će se ta vojska odnositi prema Ukrajincima.
I nije riječ samo o pojedinim vojnicima. Tokom godina rata vidjeli smo koliko su duboko imperijalno razmišljanje i prezir prema Ukrajini prodrli u rusko društvo. Za mnoge Ruse sama pomisao da Ukrajinci mogu imati sopstvenu državu, jezik i identitet i dalje je neprihvatljiva.
Vidimo sistem u kojem se brutalnost opravdava državnom nužnošću, a moralna ograničenja doživljavaju kao slabost. Čak i vrh Ruske pravoslavne crkve javno podržava državnu politiku i daje joj vjersko opravdanje. Poslije svega što smo vidjeli nemamo osnova za iluzije: rusku agresiju moguće je zaustaviti samo silom i odlučnim otporom, kada Moskva shvati da oružjem neće ostvariti svoj cilj.
Upravo zato moramo izdržati. Jer ako Ukrajinci ne izdrže u ovoj borbi, biće ugroženo samo postojanje naše države i nacije. To je važno imati na umu svima koji Ukrajini predlažu da jednostavno pristane na nove ruske zahtjeve radi brzog prekida vatre.
Mi želimo mir više nego bilo ko. Spremni smo za ozbiljnu diplomatiju i prekid borbenih dejstava. Ali potreban nam je mir koji neće postati pauza pred novom agresijom. Za to su potrebne pouzdane bezbjednosne garancije, snažna ukrajinska vojska, dugoročna podrška naših partnera i nastavak pritiska na Rusiju. O Ukrajini se ne može odlučivati bez Ukrajine. I, naravno, svako rješenje mora predviđati povratak naše deportovane djece, ratnih zarobljenika i nezakonito zatočenih civila.
Više ne možemo da se oslanjamo samo na obećanja Moskve. Mir mora Ukrajini obezbijediti mogućnost da živi u sopstvenoj državi i samostalno određuje svoju budućnost. Za to se borimo.
Koji će Vam trenutak iz ove četiri godine provedene u Crnoj Gori ostati u najljepšem śećanju?
Gerasimenko: Teško mi je da izdvojim jedan dan. Tokom četiri godine bilo je mnogo susreta i događaja, uključujući i veoma teške. Naravno, pamtiću podršku Ukrajini na Cetinju i u Podgorici, kao i odmor djece u Kotoru i drugim gradovima. Ali kada govorim o ličnim uspomenama, prije svega ću se sjećati ljudi sa kojima sam svakodnevno radio i razgovarao.
Rođen sam u Kijevu i za mene nema boljeg grada od rodnog Kijeva. Istovremeno, već sam u jednom od prethodnih intervjua rekao da bih, kada neko vrijeme ne bih mogao da živim u Kijevu, sa zadovoljstvom živio u Podgorici. Tokom ovih godina moj stav se nije promijenio. Dopada mi se vaš grad, vaša zemlja, a prije svega — ljudi. Ovdje sam stekao prave prijatelje. I upravo će mi oni najviše nedostajati poslije odlaska.
I za kraj, koju biste poruku, nakon svega što ste doživjeli i uradili tokom mandata u Crnoj Gori, uputili građanima naše zemlje?
Gerasimenko: Prije svega želim Crnogorcima da kažem jedno veliko hvala. Za to što ste svih ovih godina ostali uz Ukrajinu. Za dosljedan stav vaše države, za ukrajinske zastave na ulicama, a posebno za način na koji ste primili naše građane koji su bježali od rata. Nikada to nećemo zaboraviti. Zahvalan sam kolegama iz Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore i drugih državnih institucija, sa kojima sam se sastajao gotovo svakodnevno. Visoko cijenim njihovo razumijevanje i empatiju, kao i pažljiv odnos prema mojim obraćanjima.
Iskreno želim Crnoj Gori uspjeh, prije svega na putu ka Evropskoj uniji. Mi u Ukrajini zaista navijamo za vas. Želim vašoj zemlji stabilnost, blagostanje i mir, a našim narodima još tješnje odnose. Uvjeren sam da je pred nama još mnogo zajedničkog rada. Moj mandat se završava, ali je važno da započeti poslovi dobiju nastavak. Nadam se da će moj nasljednik i cijeli diplomatski tim Ambasade uspjeti da u punoj mjeri iskoriste potencijal koji naši odnosi danas imaju.
A lično želim još jednom da zahvalim za ove četiri godine. Za nekoliko dana napuštam Crnu Goru kao ambasador Ukrajine, ali se od nje ne opraštam. Ovdje ostaju moji prijatelji, mnogo lijepih uspomena i dio mog srca. Veoma želim da se vratim — već kao gost, da se ponovo sretnem sa ljudima koji su mi postali bliski.
Od srca vam hvala za sve. Do novih susreta, Crna Goro.
