On ističe da je Đinđić bio saglasan sa idejom o razmjeni teritorija sa Albanijom i djelovima Kosova.
- On se složio, i ja sam mu tada ukazao na tu ideju o zamjeni teritorija i stanovništva smatrajući da je to u interesu Makedonije - precizira Georgijevski da je to vreme prije 1999, ulaska NATO na teritoriju južne srpske pokrajine i kasnije ratne makedonsko-albanske krize u Makedoniji 2001.
Georgijevski otkriva da je Đinđiću predložio da se pomenuta razmjena izvede „zajedničkim zamjenama Srbije i Makedonije vizavi Albanaca“. Objašnjava da to nije podrazumijevalo podjelu Makedonije - „već trampu“.
- Namjera je bila da napravimo trampu teritorije sa Albanijom, a oni takođe da učine nešto slično sa Kosovom. Ja sam govorio o Maloj Prespi i Zapadnoj Makedoniji, a on da to da učini sa sjevernim Kosovom i Južnom Srbijom - zapisao je Georgijevski.
On ocjenjuje da je Đinđić „bio raspoložen za tu ideju, mislim i da mu se dopadala“. Potvrđujući taj utisak, u tekstu sjećanja, on je naveo reagovanje bivšeg srpskog premijera: „... Što se mene tiče, ja ću još sjutra, ako je potrebno, staviti zid, ima mnogo ovdje usijanih glava u Srbiji...“ međutim, priznaje Georgijevski, „nijesmo uspjeli tu ideju da sprovedemo do kraja“.
O Đinđiću on u knjizi kaže da „nijednog političara ne možete idealizovati, on je bio realan političar, napravio je promjene u Srbiji, napravio osnovnu tranziciju, naslijedio velike probleme sa svim tim udbaško-mafijaškim strukturama i na kraju bio njihova žrtva“.
U dijelu knjige o zvaničnim dozvolama vlasti u Skoplju 1999. za NATO agresiju na tadašnju SRJ, Ljupčo Georgijevski navodi da je praktično učinjeno „više nego što je zahtijevano“.
- Tu su bile dvije faze. Prva faza je bila - zahtjev za dozvolu preleta aviona. Mi smo, mogu reći, zajedno sa (Kirom) Gligorovom, koji je bio predsjednik, tu dozvolu dali odmah. Saveznici NATO, recimo Grčka, ili Bugarska, Rumunija, sporili su te prelete. Niko od njih nije to želio, međutim, mi smo jednostavno bili na putu i morali smo da im to damo.
- Drugi zahtjev je bio kada su me pozvali u Bijelu kuću, možda 30-ak dana prije kapitulacije Miloševića, kada je Olbrajtova direktno zatražila od mene dozvolu za napad kopnenih snaga sa naše teritorije. Oni su već bili pripremili plan za ulazak kopnenih snaga. Albanija nije bila reljefno strateški dobra i najpovoljnija je bila Makedonija. Moram da kažem da smo mi tu saglasnost dali, iako nikada nije stupila na snagu - otkriva Ljupčo Georgijevski.
Karikatura istorije
On tvrdi da su falsifikati makedonske istorije vrlo ozbiljni i veliki. „Žao mi je što je makedonska istorija ostala posljednja komunistička istorija u Evropi. Žao mi je što se na falsifikovanu komunističku istoriju nadogradila karikaturalna istorija sa antičkom Makedonijom, jer očigledno, jedna laž izaziva drugu“.
