Prošle su 102 godine od stravičnog zločina u kojem je, u noći između 24.i 25. aprila 1923. godine zapaljena kuća crnogorskog komite i zelenaša Petra Zvicera u cuckom selu Rokoči. Tada je srpska žandarmerija mučila i na kraju spalila u kući Petrovu majku Anđu, ženu Zagorku, sestru Planu, brata Vidaka i troje Petrove maloljetne djece.
Gabrijela Zvicer je unuka brata Petra Zvicera - Lazara, koja je prvi put, povodom 102 godine od zločina, došla iz Argentine, i na taj način ispunila san i svoj, i njenog oca, da dođe u Crnu Goru.
Obilježene su 102 godine od stradanja porodice Petra Zvicera. Vi ste tim povodom prvi put došli u Crnu Goru. Kakve su se emocije probudile u Vama kada ste prvi put zagoračili u Rokoče?
Tako je, prošle su 102 godine od butalnog zločina na porodicu Zvicer, familiju kojoj pripadam. Ja sam direktan rođak Petra Zvicera i izuzetno sam emotivna što sam u državi u kojoj se rodio moj đed Lazar. Ispunjavam san koji sam planirala da ispunim sa ocem, a to je da dođemo zajedno u Crnu Goru i da vidimo mjesto đe se rodio njegov otac. Nažalost, moj otac je umro prije pet godina i sad taj san ispunjavam ja i za njega i za mog đeda Lazara i predstavljam cijelu moju porodicu Zvicer u Argentini.
Da li su Rokoči, kada ste ih ugledali, onakvi kakvim ste ih zamišljali?
Da, isti su kao što sam mislila i viđela. Slike koje sam imala u telefonu oživjele su kada sam stigla u Rokoče i pošto mi je prvi put da sam ovđe, bila sam izuzetno emotivna, to je mjesto tačno kako sam i mislila - savršeno. Obožavam planine, to mjesto je magično, osjećala sam veoma lijepu energiju. Osjećala sam se kao kod kuće.
Vi ste unuka Petrovog brata Lazara, koji je sa bratom Đokom nakon Božićnog ustanka odselio u Argentinu. Koliko se govorilo o zavičaju I da li je uopšte bilo riječi o Crnoj Gori ili je to uvijek bila rana porodice?
Lazar i Đoko su stigli u Argentinu krajem 1919. i zaključila sam da su oni odlučili da ćute i nikada nijesu pričali o njihovim životima u Crnoj Gori. Nijesu govorili ni o zločinu nad porodicom ni o Petru Zviceru. Nažalost, o toj temi ćutali su do groba. Moj đed je pričao o tome da je imao braću u Cnoj Gori i da jedan od njih je imao visoku vojnu poziciju. Riječ je o Jakovu Zviceru.
Za stradanja Vaše porodice saznali ste tek prije četiri godine. Ta tema u krugu Vaše porodice bila je, kako ste kazali, vječna šutnja. Koliko zapravo znate o tim tragičnim dešavanjima?
Malo. Zapravo malo sam znala. Informisala sam se o tome preko društvenih mreža, portala na internetu, ali nikad se nije pričalo u mojoj porodici o tim događajima.
Što je pokrenulo priču o tragičnom stradanju i ko Vam je ispričao?
Jedan prijatelji na društvenim mrežama, gospodin Mišo Krivokapić iz Kotora, poslao mi je snimak o Petru Zviceru. U tom trenutku sam tugovala zbog smrti moga oca i bilo mi je mnogo bolno gledati taj snimak, ali sam potvrdila kroz porodično stablo da Petar Zvicer pripada u mojoj porodici. To je za mene bilo iznenađenje. Poslije sam to ispričala mojoj porodici, svi su bili iznenađeni i pitali smo se zašto se o tome ćutalo tako mnogo godina.
Imate li neke uspomene koje su Vam đedovi ostavili i prenijeli o porodici u Crnoj Gori?
Moj đed je umro kad sam ja imala osam godina, sjećam se da je bio veoma visoka osoba, vitak, glava skroz bijela - sijeda, i sjećam se da je uvijek sjedio u jednoj maloj stolici pored glavnog ulaza njegove kuće u Vilja Kanjasu. Bio je osoba izuzetno ozbiljna, zatvorena, nije puno pričao, ali bio je nježan, uvijek bi nas ljubio i ostao sa osmijehom da gleda kako se njegovi unuci igraju ispred njega.
Da li ste znali išta o Petru i porodici prije ove četiri godine, o njihovom životu i osobinama?
Nijesam ništa znala do prije četiri godine, apsolutno ništa. Potvrdila sam kad sam pričala sa jedinim sinom koji je ostao živ od Lazara Zvicera, Marijano Zvicer, i ni on nikad nije čuo ime Petar Zvicer niti mu je bilo što o tome ispričao njegov otac. Ni Lazar ni Đoko nijesu pričali o tome.
Što znate o borbi za pravo, čast i slobodu Crne Gore? Za tu ideju se borio Petar, a zbog te borbe je i stradala porodica Zvicer?
Malo, baš malo znam. Jedino što znam je ono što vidim kroz portale, novine, što čujem od istoričara, o njegovoj borbi jedino znam to što sam čitala na internetu.
Koliko je, nakon tih saznanja, bilo teško donijeti odluku da dođete u Crnu Goru?
Odluka je bila iskreno teška, najviše zbog bola što nijesam došla sa ocem. Ali, on je uvijek sa mnom, emotivno mi je pričati o tome. Tamo sam ostavila porodicu, muža, djecu, posao - ja sam doktor i zadužena sam za medicinsku koordinaciju domova zdravlja u jednom gradu. Svi su mi dali punu podršku za moje putovanje, moja porodica, moja braća, Emilian i Horhe, kolege na poslu takođe.
U crnogorskoj istoriografiji se navodi samo da je troje Petrove đece nastradalo u porodičnoj kući, ali nijesu poznata njihova imena, kao ni godine. Da li Vi znate ove podatke?
Ne, nažalost ne znam. Nikad se nije pričalo o Petru Zviceru i nažalost ni o njihovim imenima.
Koliko znate o stradanjima Crne Gore u periodu kada je brat vašeg đeda ubijen, o tom vremenu kada je, poslije 1918. godine i bijelog terora Crna Gora izgubila i svoje ime?
Malo znam o istoriji Crne Gore, kako sam i prije rekla, sve što sam mogla saznati je preko portala na internetu. Zato je i ovo putovanje prilika da saznam više i o istoriji i o Crnoj Gori. Bila sam u muzeju, naučila pomalo i zanima me da saznam više o tome.
A koliko znate o današnjoj Crnoj Gori, da li Vas je iko kontaktirao iz aktuelne vlasti?
O današnjoj Crnoj Gori znam to da se približava ulasku u Evropsku uniju, što je veoma bitno. Iz Vlade me niko nije zvao, samo Crnogorska pravoslavna crkva komunicira sa mnom, metropolit Boris i njegova grupa, koji su bili veoma dobri prema meni, mnogo sam im zahvalna, i htjela bih da zahvalim puno Mišu Krivokapiću koji mi je poslao snimak o Petru i otvorio mi put da danas budem ovđe prisutna, zahvalna sam i ljudima koji su napravili spomenik porodici Zvicer, opštini Cetinje, gospodinu Mitu Markoviću i grupi ljudi koji su našli sav materijal da naprave taj nevjerovatan spomenik. Ne želim da zaboravim da se zahvalim nekome, ali moram mojoj porodici i prijateljama, kolegama. I htjela bih da se posebno zahvalim Gordanu Stojoviću za ogroman rad koji čini za crnogorsku dijasporu u Argentini, povezao je mnoge zajednice kroz cijelu Latinsku Ameriku, zahvaljujući njegovom znanju i radu kroz godine, te zajednice još su prisutne i održavaju se tokom vremena.
