Izložba na Cetinju ( u Njegoševom muzeju-Biljardi ), obuhvata 48 radova (manjeg formata), rađenih u tušu, akvarelu i ulju, u vlasništvu Vučkovićeve porodice, kojoj se ovim putem zahvaljujemo na ustupanju povodom date ekspozicije.
Filip Vučković pripada malom broju crnogorskih, školovanih umjetnika s početka dvadesetog vijeka. Završio je prestižnu, minhensku umjetničku Akademiju (Kraljevska Bavarska akademija likovnih umjetnosti - Koniglich Bayerische Akademie der bildenden Kunste). Takođe, dvije godine provodi i u Parizu u Školi lijepih umjetnosti ( L' Scole Nationale des Beaux-Arts). U pojedinim navodima pominje se Vučkovićeva edukacija i u Veneciji, na tamošnjoj umjetničkoj Akademiji, koju, po istim, završava 1924. U Parizu, 1919. na izložbi jugoslovenskih umjetnika bio je jedini učesnik/predstavnik iz Crne Gore, u plejadi, tada, najistaknutijih jugoslovenskih umjetnika - Ivana Meštrovića, Vlaha Bukovca, Save Šumanovića, Rista i Bete Vukanović itd. Studijski proputovao Evropu i ostavio o njoj vrijedne likovne zapise. Edukovao generacije likovnih umjetnika.
Uzevši rečeno u obzir, čudi činjenica da se njegovom umjetničkom stvaralaštvu nije do sada posvetila veća pažnja od strane stručne javnosti.
Rođen u Skadru, davne 1888.godine, Vučković na zavičajnom Cetinju završava osnovno obrazovanje, a Gimnaziju pohađa/okončava u Skoplju.U Beogradu 1909.upisuje Umjetničko - zanatsku školu, i kao jedan od njenih najboljih đaka izlaže svoje crteže i akvarela na godišnjoj izložbi 1911. Već tada zapaža se Vučkovićev talenat i sklonost ka samostalnim promišljanjima i tehničkim rješenjima iskazanog. Dalji edukativni put vodi ga u Minhen i tamošnju Akademiju umjetnosti, koju s uspjehom završava u klasi poznatog njemačkog umjetnika Petera Halma. U godinama koje su prethodile Prvom svjetskom ratu, minhenska Akademija, iako, sklona tradicionlanom akademizmu, među prvima otvara put novim umjetničkim stremljenjima - ekspresionizmu, kubizmu, apstrakciji.... Naravno, na sve te društveno-političke i kulturno-umjetničke mijene nije ostao imun mladi umjetnik, koji se, sticajem datih okolnosti, našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Vučković dosta putuje, apsorbuje i submlimira uticaje, koji neposrednu i snažnu refleksiju imaju u njegovom djelu, uglavnom predjelima s arhitekturom-vedutama, pejzažima, starim gradovima, portretima, autoportretima, aktovima i sl. Osjeća se postepeno oslobađanje od duha akademizma i nagovještaji ekspresionističkih iskaza. Te su godine obilježene vrlo plodotvornom produkcijom.
Tridesetih godina vraća se na Cetinje, gdje se samostalnom izložbom radova 1933.godine, premijerno predstavlja pred najzahtjevinojom, domicilnom publikom, kao već oformljen umjetnik. Tematski vezan za uobičajeni akademski prosede - portret, akt, pejzaž, gradske vedute i sl..stilski ostaje dosljedan sebi, što je zapaženo na samom početku Vučkovićevog umjetničkog školovanja. Kontinuirana i permanentna edukacija u obrazovnim institucijama, a ništa manje u evropskim muzejima i galerijama, kanališe prikupljena i osvojena znanja u snažnu podršku Vučkovićevom zapaženom talentu i senzibilitetu, u stameni osolonac njegovom samopouzdanju za vlastita likovna promišljanja i iskaze. Nema kod Vučkovića naglih iskoraka, sve ide i slijedi postupnost, u obrazovanju, u iskazu, maniru. Blage tonske modulacije, uglavnom zemljanih tonova, postepeno ustupaju prostor oslobađanju boje i forme, akcentovanim prodorima svjetlosti i većoj izražajnoj ekspresivnosti. Neminovno, duh epohe i akademskog obrazovanja u centrima ondašnje umjetnosti očitavao se u Vučkovićevom stvaralaštvu. Ipak, ovaj talentovani umjetnik je uvijek ostajao privržen sebi, svom osjećaju, ne dozvoljavajući da ga akademizam sputa u finim, poetizovanim iskazima, ekspresijama viđenog i proživljenog.
Moglo bi se reći da čitav stvaralački opus Filipa Vučkovića predstavlja intimistički portret jedne epohe - portrete ljudi, mjesta, predjela, atmosfere. U crtežima tušem to su u dahu rađeni krokii, u portretima gradskih partija nerijetko kubistički nemir gradi fasetirana lica starih zdanja, dok su lirski nadahnuti akvareli, okupani svjetlošću mediteranskih sazvučja. Ljudski portret/autoportret je nenametljivo snažan, karakterno, čvrsto inpostiran, manirski gotovo skulpturalno tretiran, s fino modeliranim, iznijansiranim, psihološkim karakterizacijama. U svim tim različitim žanrovima, motivima, tehnikama, Filip Vučković ostaje konzistentan i dosljedan vlastitom umjetničkom Vjerujem, onom inrospekcijskom pogledu u suštinu stvari, pojava i stanja. Titrajne nemire duše naljepše iskazuje u svojim akvarelima, dok se u crtežima (uglavnom tušem) dominantno ispoljava nervatura, stav, racio.
Filip Vučković je nepravedno zaboravljen crnogorski umjetnik. Nadamo se, da smo ovom izložbom uspijeli pobuditi interesovanje javnosti, prije svega one stručne, da ispod koprena crnogorske istorije umjetnosti otkrije vrijednost autentičnog, referentnog umjetničkog djela koje decenijama čeka adekvatnu valorizaciju.
