Ona je u razgovoru za narod.hr kazala da ‘u zemlji u kojoj se gotovo 30 odsto stanovnika izjašnjava Srbima, formalna potpora Milatoviću prosrpskih stranaka samo je krajnji dokaz politike koja Crnu Goru vidi kao prirepak Srbije u tzv. „srpskom svetu“’.
Zanimljivo je i to da se Milatović školovao na Zapadu i primao razne stipendije (američka, austrijska, britanska…). Kako je postao prosrpska opcija?
Feldman: Koliko god trajalo, a u Milatovićevom slučaju bilo je ono prije sporadično nego temeljito, samo obrazovanje na stranim univerzitetima ne jamči ničiju prozapadnu orijentaciju. Iako je proveo neko vrijeme na nekim od zapadnih univerziteta, to još uvijek ne znači kako će njegova politika biti stvarno proevropska. Čini su da su njegovi sponzori na Zapadu, na čijim je stipendijama provodio vrijeme od Oksforda do Rima skloni vjerovati kako će na njega moći da utiču. Zapad, a prije svih SAD i Velika Britanija ponovili su grešku s kraja 1980-ih kada su velike nade polagali u još jednog nazovi bankara koji je kratko vrijeme proveo obrazujući se u Njujorku. Slobodan Milošević nije bio uspješan ekonomista, niti bankar, ali jeste bio odgovoran za podsticanje velikosrpskog nacionalizma u uslovima raspada Jugoslavije i kao takav je završio svoj život u haškoj tamnici.
Milatovićeva strelovita politička karijera vezana je uz vladu Zdravka Krivokapića. Stoga se čini, ipak kako će kontrola nad Milatovićem, poći za rukom njegovim stvarnim sponzorima, u Beogradu i Moskvi. Milatovićevo neadekvatno susprezanje od Zapada i NATO-a argumenti su za ovu ocjenu.
Dakle, Milatović se, možemo reći, zadužio i Zapadu i SPC-u. Kako će i kome vraćati „dug“?
Feldman: Milatović je sam izjavio kako se u Beogradu „osjeća kao kod kuće“ te kako ne može “zamisliti kako bi se Crna Gora mogla graditi na snažnom protivsrpskom stavu“. On se već obavezao na „najbolje odnose sa Srbijom“, ali i na velike infrastrukturne projekte usmjerene prema Srbiji, kao što je izgradnja auto-puta koji će povezati Beograd s Lukom Bar. U tome možemo vidjeti razloge podrške koju je dobio upravo u Baru, iako se kao rezultat takve politike može očekivati kolonijalni odnos Srbije prema Crnoj Gori.
Jesu li Milatovićevi glasači pali na „evropsku priču“ ili izbori pokazuju prosrpsku orijentaciju?
Feldman: Milatovićeva ekonomska politika jasno pokazuje kako je novac za njegove škole uludo utrošen, jer je kao ministar u Krivokapićevoj vladi povukao kontroverzne poteze, podigavši minimalne i prosječne plate. Takav populistički potez, imao je učinka na dio stanovništva, dakle i glasača, a definitivno je i ojačao politički značaj Milatovićeve stranke “Evropa sad”. Crna Gora je u dubokoj ekonomskoj krizi, primorana na uzimanje velikih i skupih kredita, uz godišnju inflaciju od 17 odsto. Prije ili kasnije Crna Gora će biti prisiljena da proda nešto od svojih resursa kako bi namirila dug. To može biti i Elektroprivreda Crne Gore, ili Luka Bar ili Željeznice. U svakom slučaju to je dovodi u kolonijalni položaj. Uz to Milatović je i zagovornik projekta Otvoreni Balkan koji predstavlja nacionalistički dogovor Tirane i Beograda, nauštrb Kosova i Crne Gore.
Pored ekonomske, svjedočimo i dugoročnoj destabilizaciji Crne Gore u pozadini koje se ovaj put, u promijenjenim geopolitičkim okolnostima nalazi Rusija, kojoj je glavni cilj sprječavanje euroatlantskih integracija u ovom dijelu svijeta i nastojanje da se dogura do Jadranskog mora. Crnogorsko pristupanje NATO savezu, kao i aktivno zagovaranje crnogorskog ulaska u Evropsku uniju bila je politika Mila Đukanovića, ali i kost u grlu ruskih interesa. Nažalost to rijetki na Zapadu primjećuju, jer su skloniji besplodnom popuštanju Beogradu, koji je inicijator napetosti i svih konflikata u ovom dijelu jugoistočne Europe.
Stalno se isticalo kako je Đukanović jedina dobra opcija za Hrvate u Crnoj Gori. Što Milatovićeva pobjeda predstavlja njima?
Feldman: Milo Đukanović je nakon ratnih godina, prije svega izvinjenjem i preuzimanjem odgovornosti za ratna razaranja u Konavlima i Dubrovniku promijenio način na koji su u Hrvatskoj među običnim stanovništvom percipira Crna Gora. Njegova politika prema manjinama u Crnoj Gori, prije svega Albancima i Bošnjacima, pa onda i prema Hrvatima bila načelna, ali i aktivna i konstruktivna. Kako je za sve manjine presudan razvoj Crne Gore kao liberalno demokratske, tolerantne i otvorene države, jasno je kako je s porazom Đukanovića upitan daljnji razvoj Crne Gore u tom smjeru.
No, Hrvati u Crnoj Gori, žrtva su dugotrajnog procesa iseljavanja, ali konstantnog slabljenja njihova položaja u prvom redu od strane srpskih interesa, koji su osnažili u Boki Kotorskoj posljednjih decenija. Treba podsjetiti kako je pred nosom hrvatskog veleposlanika, navodnog stručnjaka za rad tajnih službi, miniran na prošlim parlamentarnim izborima zajednički nastup manjinskih hrvatskih političara u Crnoj Gori, koje su klasičnim manevrom podijelili na dvije stranke tek mjesec dana pred izbore, što je rezultiralo gubitkom jedinog do tada gotovo zagarantovanog hrvatskog zastupnika u crnogorskoj Skupštini. To jeste bio i početak kraja Đukanovića u Crnoj Gori, jer je za taj jedan glas prevladala prosrpska opcija te je izgubio većinu na prošlim izborima.
Što možemo očekivati na parlamentarnim izborima koji se bliže?
Feldman: Pitanje koje se postavlja pred sljedeće parlamentarne izbore je hoće li DPS ići na izbore s Milom Đukanovićem ili bez njega. Iako prije svih njegovi neprijatelji u Srbiji već pozdravljaju njegov siguran odlazak s političke scene, Milo Đukanović je predugo bio činjenica crnogorske politike da bi samo tako nestao s političke scene. Njegov rezultat od 41% na izborima neće biti jednostavno pretočiti u parlamentarne mandate za DPS, budući da su među njima i glasovi manjina i drugih stranaka, koje će tražiti svoj put. No, DPS tek mora naći strategiju za nastup na ovim izborima.
S druge strane, mora doći do preslagivanja i među prosrpskim strankama koje su podržavale Milatovića, jer im Milatovićeva pobjeda koliko god bila draga, ipak otvara mnoga pitanja o njihovoj budućnosti. To naročito vrijedi za stranku URA Dritana Abazovića, koji sigurno ne može mirno gledati na činjenicu da ga je Milatović zamijenio kao nova zvijezda crnogorske politike.
U razdoblju do izbora možemo očekivati priličan haos, jer je crnogorski parlament raspušten, ali će ipak raditi, bez ikakve kontrole. Očekuje se kako će u zadnjem trenutku imenovati ambasadore, ali i djelovati na liniji dugoročnog protivljenja Zapadu i afirmaciji Rusije.
