Kada smo u proljeće 1993. pripremali prvi broj dvotjednika (kasnije tjednika) Feral Tribune, namjera nam je bila da ga tiskamo u Splitu, u štampariji Slobodne Dalmacije, koja je jedina u gradu imala novinsku rotaciju. Stoga smo upravu uvažene tvrtke zamolili da nam pisanim putem javi koliko bi koštalo štampanje lista, u klasičnome novinskom formatu i nakladi od trideset tisuća primjeraka. Uskoro smo dobili ponudu s astronomskom cijenom, dva i pol puta većom od one po kojoj su prosječno naplaćivale druge tiskare u Hrvatskoj. To nam je izmamilo osmijehe, shvatili smo da nas uvažena kompanija namjerava otkantati uz “tržišnu” izliku, pa smo ponudu – prihvatili. U redu, javili smo im, cijena jest malo visoka ali nam ipak odgovara, još samo da se dogovorimo oko datuma štampanja prvog broja Ferala. Odgovor je stigao istoga dana: ne, ne, vaš prljavi list neće proći kroz naš tiskarski stroj ni po koju cijenu!
Tako je jedan banalni pokušaj da se politička cenzura uvije u ekonomsku ambalažu neslavno propao, da bi – zahvaljujući prvoj, doduše nikad objavljenoj feralovskoj satiričnoj intervenciji – iz gospodarsko-poduzetničke fikcije bio vraćen u realnost političkog nasilja. Batina je ostala bez zdravog financijskog obrazloženja. S određenim poštovanjem mogli smo se prisjećati upokojene socijalističke strahovlade, koja nije imala potrebu političke naloge kamuflirati poslovnim izgovorima. Kapitalizam, s druge strane, tiraniju obogaćuje tržišnim potencijalom, proširujući njene mogućnosti. Malo zatim Slobodna Dalmacija je isporučena režimskom tajkunu Miroslavu Kutli, kao uostalom i cijela Dalmacija, s posljedicama u vidu opće kataklizme, a prljavo antihrvatsko glasilo, tiskano u Rijeci, novu je raširenu praksu – navadu da se za političko siledžijstvo koristi ekonomski žargon – smjestilo u odgovarajući termin: kutleraj.
Ovih je dana kutleraj osobito popularan u Srbiji. Uprava televizije Nova S objavila je da prekida višegodišnju suradnju s autorima iznimno popularne satiričke emisije “24 minuta sa Zoranom Kesićem”, mada je početak emitiranja nove sezone bio najavljen za 19. rujna. Nakon završenih pregovora, autori su godišnji ugovor potpisali još početkom ljeta, no sada je novo rukovodstvo, po direktivi novog vlasnika televizijske kuće – portugalskoga investicijskog fonda Alpac Capital, oličenog u osobi osnivača i izvršnog direktora Pedra Vargasa – presjeklo stvar, te je, taman uoči izbora, s programa skinut satirički sadržaj kroz koji se iz tjedna u sedmicu ismijavao autokratski režim Aleksandra Vučića. U obrazloženju je navedeno kako je sporni medijski proizvod “skup”, a pritom je njegov komercijalni učinak “marginalan”, što zvuči prilično bizarno, ima li se u vidu da je riječ o najgledanijoj emisiji na Novoj S, da je svako prikazivanje praćeno brojnim reklamama i da na YouTube kanalu bilježi milijunske posjete.
1U Beogradu su zbog zabrane održane masovne demonstracije, pristojniji dio novinarskog ceha praktički se ujedinio u protestu protiv cenzure, no vlasnik medija ustrajava na odluci da na njegovoj televiziji, taman uoči izbora, ne može biti sprdanja s Vučićevom vlašću, i to zbog toga – i samo zbog toga – što je rugalačka emisija “skupa”, a komercijalni joj je učinak “marginalan”. Vlasnik, dakle, vodi računa jedino o financijama dok vladaru ljubi dupe, nastojeći raširiti predodžbu kako su skaredni satiričari negativna stavka u bilanci, suvišan ljudski resurs koji bezdušno troši njegov novac, a ne zarađuje ništa. Vlasnik štiti tržišni profil diktature: terorom poslovanja u okviru svoje kompanije opslužuje poslove s terorom na nivou države. Taj model vezane trgovine, poznat i kao kutleraj, u tehničkom je aspektu dodatno ogolio sam Zoran Kesić u jednom intervjuu:
“Oni nisu prema nama izašli sa nekim pokušajem smanjenja cene. Nisu kazali – okej, mnogo ste skupi, teška su vremena, mora da se steže kajiš, dal’ biste vi pristali da radite za manje para? To nije izrečeno. A zašto nije izrečeno? Jer nisu smeli da rizikuju da mi pristanemo na manje para! Pa šta si onda uradio, ako si se već dogovorio sa nekim iz vlasti da skineš emisiju?”
Prekaljeni menadžeri Alpac Capitala nisu bili tako naivni kao članovi uprave nekadašnje Slobodne Dalmacije (koji su, kockajući se s dva i pol puta višom cijenom tiskanja lista, naletjeli na satiričku minu) da dovedu u pitanje ekonomski jezik političke cenzure. Svima je, dakako, jasno da se radi o golome političkom nasilju, no to ne mijenja na stvari, jer službeni rezon portugalskog investitora ostaje isključivo komercijalan čak i kada je suštinski imbecilan, naime takav da ga samo imbecili mogu prihvatiti zdravo za gotovo. U tome, naposljetku, dosljedno prati ciničnu liniju razvoja medijske industrije koja na formi inzistira utoliko više što je ova u drastičnijem sukobu sa sadržajem. Ima li danas ičega prirodnijeg nego da javnost obmanjuje vlasnik medija namijenjenog “objektivnom informiranju”?
Alpac Capital došao je u posjed 14 medijskih pogona u Srbiji, Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori, te u prvoj rundi smijenio većinu direktora i urednika. Sam Pedro Vargas, osim s Vučićem, povezan je s Viktorom Orbanom, kao i njegov otac, Mario Vargas, bivši konzervativni zastupnik u Europskome parlamentu i osobni savjetnik bivšega mađarskog premijera. Bliskom suradnjom s državnim vlastima kompanija osigurava donacije iz europskih fondova (šifra: Euronews) i novac od oglašavanja državnih poduzeća, a zauzvrat nudi medijsko servisiranje političke stabilnosti. U Hrvatskoj je kupila televiziju N1, gdje je već dekapitiran programski urednik Tihomir Ladišić, mada to nije najvažnija vijest – važnije je da je Pedro Vargas ovoga ljeta primljen u Banske dvore, na sastanak s Andrejom Plenkovićem; navodno se i nešto kvalitetno pojelo; navodno je tu bila i ministrica medija N. O. Koržinek, da servira kave i vodi bilješke.
O čemu uopće mogu razgovarati politički moćnik i medijski tajkun? HDZ ima relativno bogato iskustvo u pacifikaciji neposlušnih medija pomoću svježeg kapitala. Ivo Sanader je, na primjer, imao svoga privatnog poduzetnika, Roberta Ježića, koji je po direktivi investirao u Novi list i u rekordnom ga roku priveo k nozi. A i strogo se pazi na retoriku koja naglašava tržišne neumitnosti i obavezu gospodarske discipline. Čak i proustaški koalicijski partner, Domovinski pokret, dok sa šovinističkom strašću traži gašenje “srpskih Novosti”, inzistira na tome da se na njih “troši naš novac iz državnog proračuna”.
Oslonimo li se na pismo što ga je Pedro Vargas nedavno uputio Borisu Bratini, ministru informiranja u Vučićevoj vladi, moguće je rekonstruirati barem ton razgovora u odajama hrvatske vlasti. U tome ljigavom pamfletu portugalski kapitalist snishodljivim tonom obećava srpskome ministru nekakvo “neutralno novinarstvo”, odnosno “neaktivističko novinarstvo zapadnog tipa”, uz jamstvo kako će novinari biti onemogućeni da “koriste svoju platformu da promovišu određenu agendu” i “zauzimaju stranu”. Naše je da iznosimo činjenice, a tko ih krene tumačiti letjet će u vražju mater. “Neutralnost” je, bez dvojbe, omiljeni smokvin list u leksiku liberalno-kapitalističke represije.
Udruživanje medijske i političke moći, tajkunerije i žandarmerije, uvijek vodi u kutleraj, u ekonomiju tiranije gdje se pod firmom rezanja troškova režu glave. Skidanje emisije “24 minuta sa Zoranom Kesićem” nova je potvrda da na tzv. slobodnom tržištu kritičko novinarstvo opstaje još samo kao anomalija.
