Mnoge su se humanističke znanosti bavile opisivanjem sadržaja pojma Ego. Otkad su Frojd i Jung ovaj termin predstavili kao ključni za razumijevanje suvremenog čovjeka i otkad su popularizirane i svima dostupne informacije o duši, nema pismenog čovjeka na kugli zemaljskoj koji se nije pitao što je sadržaj pojmova Ego, Superego ili Id.
Ego u vremenu digitalnih iluzija
Zamjećujemo da nam je svima narušen psihološki sustav obrane. I da s godinama ta slabost postaje sve veća. Ego sve manji, potrebe sve jednostavnije, život sve složeniji. Puno kontradikcija prati naše doba. S jedne se strane sve više koristi UI - umjetna inteligencija, a s druge se sve više čovjek zarobljava novim potrebama.
Pogledajte samo oko sebe, na svim javnim mjestima od ulice do kavane, ljudi tipkaju po svojim mobilnim telefonima. Sjede jedni uz druge ili sučelice na kavi, ničim ljudski ne komuniciraju među sobom, jer su neobično zaokupljenisadržajima koje nalaze na Internetu.
Ako postoji ikakva filozofija spasa, to će biti najprije ekologija. Znanost o okolišu koja opisuje i tumači ne samo prirodne fenomene, upozorava na ugroženost vrsta i zemljopisnih površina, već i na sve ozbiljnije ugrožavanje zdravlja čovjeka u ponavljajućim nepogodama: poplavama, požarima, potresima, iščezavanju vrsta, manjku čiste vode i kultiviranih zemljišta.
Sve je to ne samo današnjica nego kako se čini i sutrašnjica u koju smo nespremno i neočekivano uskočili.
Politički ego i urušavanje javnog prostora
Ego naših vođa, političara, lidera, na svim je razinama izražen i rekla bih iskošen, jer njihova točka gledišta poznaje samo opseg vlastite sjene. Najčešće je mješavina sujete, egoizma, taštine, nekritičkog mišljenja i bolesne potrebe da javnost obasiplju diktatom svojih tzv. objava na društvenim mrežama.
U stvari, otkad je zavladao Internet, ne postoji malo i lokalno, veliko i globalno, javno i privatno.
Sve je postalo naizgled dostupno i moguće. Da vam se sa svojeg tzv. profila smiješi predsjednik republike, skupštine ili vlade s popratnim tekstom od nekoliko redaka kojim potvrđuje postojanje i u virtualnom svijetu koji, priznali mi to ili ne, sve više prekriva odgovornost stvarnog, opipljivog pisanog dokumenta.
Tako se elektronski - upravo otkad je bila zavladala Corona - održavaju sjednice vlade, simpoziji, samiti, čak i prekooceanske konferencije na najvišem nivou. Koliko je to s jedne strane praktično s druge urušava mogućnost živog kontakta sudionika - političara ili znanstvenika, te građana koji su podržali ili nisu prihvatili konzekvencije nekih možda i žurnih promjena.
Kršćanstvo, islam, hinduizam ili budizam, zagovaraju odbacivanje vlastitog Ega i time potvrđuju da injihove pristaše propovijedajureligiju spasa. No nije li i suvremena ekologija jedan vid spasonosne ideološke krinke koja nas samo privremeno umiruje svojim optimističkim formulama spasa? Kako odoljeti svim promjenama koje nas more, od političkog do ekološkog kaosa?
Predmetak eco nije izum našega vremena. Potiče od starogrčkog termina oikos koji prvotno označava dom i okruženje u kojem živimo. Ekologija je najprije nauka o prirodnoj povezanosti svih živih bića na Zemlji. Dragocjeno je i potrebno povezati dva oblika ljudske svijesti: znanost i filozofiju u jedinstvenu praktičnu filozofiju, ekologiju.
Jedinstvo nauke, filozofije i prirode
Budemo li željeli opstati ne samo kao vrsta, nego kao zbroj kultura i civilizacija, morat ćemo se, recimo to otvoreno, vratiti prirodi. Najprije planeti Zemlji, svojim nastojanjima da spasimo ono što se spasiti da. Tu su najprije očuvanje svih oblika života, zatim očuvanje svih prirodnih resursa, te razvijanje svih sredstava zaštite okoliša, najprije odabirom neinvazivnih tehnologija. Naravno, ekološki su programi skupi, i bit će sve skuplji. Najprije oni koji se odnose na održivi razvoj.
Treba znati da svugdje postoji jedinstvo okruženja. No davno su ekolozi zazvonili na uzbunu, svugdje gdje je bio upitan opstanak svih vrsta na Zemlji. Smatramo da jedinstvo nauka, filozofije i ekologije moraju imati svoju unutarnju i vanjsku ravnotežu. Znanost mora biti ujedinjena s filozofskim principima, jer samo tako može skladnije djelovati prema prirodi, poštujući sve raznolike oblike života.
Filozofija posjeduje svoja bogata znanja kojima povezuje prirodu sa svim oblicima života. Filozofija istražuje prirodu postojanjačovjeka, ali ako djeluje s pozicija ekologije, onda uključuje i svoj pogled na opstanak svih živih bića.
Već pola stoljeća ekologija se osim kao znanstvena disciplina pojavljuje i kao politički pokret. Njene zamisli, naizgled utopijske, ostvaruju se ili sabotiraju na lokalnom ili globalnom planu.
Zeleni su se kao praktična filozofija i politička akcija najprije etablirali u evropskim razvijenim zemljama i kao posljedica rasapa na ljevici. Problem je što ne znamo je li ekologija zaista spoj znanosti i filozofije ili samo kurentna politika.
Suvremena ekologija predstavlja sebe kao globalni pokret namijenjen svem čovječanstvu. Smijemo li reći kako primjećujemo da se ekologija sve više učvršćuje kao i politička mantra, kojom se populistički pokreti koriste kako bi zadržali pažnju na ovoj filozofiji spasa u trenutku kad vlada svuda i sve više neka vrst političkog kaosa? Može li se jednim ili jedinim misaonim obrascem propagirati ekološka fenomenologija od biootpada do misaonog i političkog smeća?
Zemlja kao živo biće – posljednje upozorenje
Ako nam se pred nekoliko desetljeća i činilo da su ekološka zvona za uzbunu nepotrebna, danas smo duboko svjesni da ekološki problemi izbijaju na sve strane. Stupanj zagađenja sve je viši i u razvijenim i u nerazvijenim zemljama.Zahvaljujući prljavim industrijama, klimatskim promjenama, nezbrinutom otpadu, naše zajedničko obitavalište sve više nalikuje predodžbi o Apokalipsi..
Iako i svjetski megalopolisi i naši veliki gradovi imaju ekološka pravila ugrađena u zakon i opstanak, većina se ne pridržava toga. Nečistoća zraka i vode sve su prisutnija. Gore požari diljem kugle. Skoro da možemo slobodno reći da se čitav naš eko-sustav na Zemlji kao njeno prirodno okruženje sistematski i rapidno urušava.
Usto, klimatske promjene koje su najvećim dijelom posljedica ljudskog nemara i pohlepe za zaradom, s tehnologijama koje trajno probijaju ozonski omotač, već su dobrano narušile naš elementarni opstanak.
Kaos koji izazivaju promjene klime, enormni požari kojima svjedočimo zadnjih dana, enormna suša koja pogađa ne samo pustinjska nego i plodonosna područja, zahtijevaju žurnu i temeljitu akciju.
Mnogi ekolozi smatraju da je najvažnije pojmiti Zemlju kao živo biće. Problem je što još uvijek ne znamo je li ekologija zaista spoj znanosti i filozofije, što bi trebala biti, ili samo kurentna tekuća politika koja će već sutra bude li neophodno, biti zamijenjena nekom drugom filozofijom spasa.
Stoga je zadnji čas da upozorimo naše i svjetske političare na logiku zdravog razuma. Da iza ustavne odredbe ekološka država, kako stoji u Ustavu Crne Gore, zaista stoji i neophodna dnevna i trajna praksa ekološkog djelovanja, koje će uroditi rezultatima.
Ego moćnika i ekološka država
Netko će ili nešto osim drastičnih promjera morati privoljeti naše političare da smanje svoj Ego, na mjeru primjerenu čovjeku. A to je ono najteže u svem poslu uz ekološku priču. Njihove neutažive volje za moći žude uvijek i iznova, neprestanu politiku u kojoj će oni, udaljeni od naroda kao bogovi, biti nedodirljivi. Bez obzira što su prvaci zagađivanja javnog prostora svojimneukusnim primjedbama, govorima, iskazima i objavama.
Postoji i još jedno važno pitanje: kako se obraniti od sve veće ravnodušnosti, malodušnosti i rezignacije, koje postepeno ali sigurno obuzimaju građane? Kakav to novi čovjek treba biti da bi oblikovao sebe u prirodnom, iskonskom okruženju?
A da se ne vratimo na razinu „plemenitog divljaka“? Je li rješenje u normativnim mjerama ili u razvijanju racionalne samosvijesti? Tada ćemo u susretu minimalnog ega i maksimalnog eca , na raskrižju naših slabosti i snaga, moći izbalansirati naše nedoumice u svakodnevnoj praksi.
