Očekivanje nije toliko nepodnošljivo kada je u pitanju COP26 – nepodnošljiva je nada. Svijet, suočen sa hitnošću rješavanja klimatske krize, zahtijeva da ovo bude samit koji će nadmašiti sve samite.
Neki od nas koji su ih ranije iskusili (ili izdržali) znaju da se to neće dogoditi. Svaki COP ima sedam faza. Malo je vjerovatno da će ovaj biti mnogo drugačiji.
1. Dolazak.
Idemo ispočetka. Timovi lobista, diplomata, novinara, bankara i poslovnih ljudi čekaju u redu sa delegacijama lokalnog stanovništva i omladinskih grupa, advokata, nevladinih organizacija i ekonomista da uđu u paralelni univerzum – UN-ov klimatski COP.
Za nekoliko sati počeće pritužbe na cijenu kafe, na udaljenost između sala za sastanke, na akcenat ljudi iz Glazgova, na kišu, vozove, saobraćaj, obezbjeđenje UN, strogu policiju i nedostatak dobrih restorana.
2. Takmičenje u ljepoti.
Princ Čarls će poželjeti dobrodošlicu svijetu u Glazgovu uz tri minuta bla-bla priče, koju će pratiti još bla-bla više od 100 lidera o budućnosti Zemlje, nevolji siromašnih, koralnim grebenima, šumama i potrebi za kompromisom, radikalnom ambicijom, vizijom i nadom. Uz poneki učtivi aplauz.
3 Velika konfuzija.
Do trećeg dana, niko od 15.000 delegata ili javnost neće imati pojma šta se dešava, a oni koji kažu da imaju – lagaće. Pregovori će se odvijati iza zatvorenih vrata i uključivaće opsesivno sastavljanje i prepravku dokumenata koji ili odražavaju poziciju zemlje ili su „non-papers“, koji to nijesu, ali bi mogli da budu.
Razgovori imaju svoj nerazumljivi jezik, koriste se Bingo i Mrv, Nama i Napa, BA i BR, Redd i Lulucf. Tekško da bi iko van pregovaračkih prostorija mogao da razumije.
4. Stisak.
Igra diplomatskog pokera je u toku. Kockice se bacaju protiv siromašnih zemalja i do četvrtog dana slabo razvijene zemlje će se glasno i otvoreno žaliti da SAD, UK, EU i drugi ne izdvajaju 100 milijardi dolara godišnje koliko su obećali i da pomjeraju ciljeve Pariskog sporazuma, pozivajući sve zemlje da usvoje iste ciljeve.
Diplomatsko blato će letjeti. Problemi će biti oko novca, ciljeva, obima ambicije, transfera tehnologije i vremenskih rokova. Bogati će biti optuženi da su nesposobni i nemarni i odgovoriće tako što će reći: „Pa neee, sada smo svi zajedno u ovome“.
Predsjedavajući konferencije, Alok Šarma, koji se provlači između grupa zemalja, pokušaće da premosti jaz koji je nastao između onih koji imaju i neimaju fosilna goriva.
5. Konjica.
U određenom trenutku, obično krajem prve nedjelje, mnoge dobrotvorne organizacije i grupe za životnu sredinu, razvoj, klimu i crkvene grupe, sa naučnicima, aktivistima, lokalnim stanovništvom i poznatim ličnostima, praviće demonstracije i vratolomije: lijepeći se za vrata i podove, pjevajući, upadajući na konferencije za medije i viseći sa krovova. Većinu će stražari UN izbaciti iz sala i zabraniti im ponovni ulazak. U pitanju je puštanje krvi koje ublažava napetost.
Zatim će biti prozvani klimatski negativci – obično SAD zbog svoje taktike zastrašivanja, Saudijci zbog odbrane fosilnih goriva, Brazil zbog sječe Amazonije, Australija zbog upotrebe uglja i EU zbog toga što ne radi dovoljno. Od Britanije, koja je sada van Evrope, može se očekivati da bude optužena za dvostruke izjave – pretvarajući se da je na strani siromašnih, a zapravo radeći u interesu bogatih.
6. Trik.
Tokom druge sedmice pregovarači predaju predloge sastavljene u prvoj sedmici ministrima koji dolaze i njihovim timovima političkih savjetnika. Sada počinje cjenkanje. Moćni su već zavrnuli rukave, ponudili pomoć, zaprijetili sankcijama i ispružili bodlje prema siromašnima kako bi zaostajali.
No, na isti način, Kina, Indija i drugi će iskoristiti svoju diplomatsku moć da ponude ono čime bi podigle sopstveni ulog. Ministri bijesno obavještavaju svoje medijske prijatelje.
Sada postoji veliki rizik da to bude haotično. Napetost će biti nepodnošljiva jer se pregovori sužavaju na nekoliko pasusa, a zatim posustaju, posrću i neizbježno doslovno propadaju.
Pokrenuće se glasine da delegacije daju ostavke ili da je dogovoren drugi nacrt, ali odbijen. Ministri će bijesno o tome informisati svoje medijske prijatelje. Biće duga i užasna noć dok se hodnici pune iscrpljenim delegatima, restorani zatvaraju, kafa nestaje i počinje dugo čekanje.
7. Ubod.
COP bi trebalo da završi u petak uveče druge sedmice, ali – kao i što je bio slučaj sa ranijima, veća je vjerovatnoća da će sve biti završeno u subotu. Biće sastavljen konačan tekst i sazvan posljednji plenarni sastanak. „Nezgodna“ ili „principijelna“ grupa zemalja će sada stati i pozivati svijet da uradi nešto bolje.
Na kraju bi se moglo svesti na to da Šarma pozove SAD, Kinu i EU, subjekte sa najvećom emisijom štetnih gasova, u prostoriju za konačnu pregovaranje u 6:30. Dogovor, slab ili jak, biće ili neće biti postignut. Šarma će prikupiti sve diplomatske snage koje može, a zatim će pozvati sve zemlje da se budu saglasne. Svijet će se moliti.
* * * * *
Autor je Džon Vidal, Guardianov kolumnista i nekadašnji urednik rubrike o životnoj sredini
