Kad su spoljno-politički prioriteti države u pitanju, radikalno je i ekspresno promijenio stav o NATO-u. Krivokapić je tokom predizborne kampanje, 15. avgusta boravio u posjeti Murinu gdje je, kako je tada saopšteno iz koalicije „Zajedno za budućnost Crne Gore“, NATO nazvao - agresorom, da bi, u prvoj zvaničnoj posjeti Briselu početkom prošle sedmice rekao da je ,,članstvo Crne Gore u NATO dobro za Crnu Goru...“. Tako se ispostavilo da je kratak put od NATO-a kao agresora, do odlaska „na noge mrskom agresoru“ da se pokloni NATO zastavi i kaže da su oni za njega najbolji izbor!
Krivokapić je, u početku, najavljivao ekspertsku vladu, bez političara, a sastavio je od ljudi koji su mahom kadrovi bliski Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja se u Crnoj Gori neskriveno bavila politikom, a za potpredsjednika postavio lidera jedne stranke. Govorio je da neće biti partijskog zapošljavanja i revanšizma, pa je napravio novi zakon o javnim službenicima i namještenicima, kojim će legalizovati „čistku“ i po „dubini“ udomiti nove partijske „uhljebe“. Ostaće upamćene i više puta ponovljene izjave o bankrotu, pa vrlo brzo ,,korigovane“ da nećemo i da će biti redovne isplate plata i penzija...
Kadrovska vrteška
Još u izbornoj noći Krivokapić je obećao ekspertsku Vladu, ali je partijama vladajuće većine, kao mandatar, prvo 21. a potom 27. oktobra poslao pismo u kojem od njih traži da mu dostave ponude kadrovskih rješenja za kabinet koji bi imao premijera, 18 resora i tri potpredsjednika, jedan resor više od Vlade Duška Markovića. I taman kada su se Andrija Mandić, Milan Knežević, Nebojša Medojević, Vladimir Joković i ostali „udubili“ u raspodjelu ministarskih funkcija „po dubini i širini“, Krivokapić ih obavještava, samo tri dana nakon toga, na dan kada je umro mitropolit Amfilohije, 30. oktobra, da želi trinaestočlani ekspertski kabinet bez političara i bez potpredsjednika Vlade. Naravno, na kraju, 4. decembra, dobili smo Krivokapićevu Vladu od „dvanaest apostola-eksperata“ (sve kadar blizak SPC) i „trinaestog ratnika“ – potpredsjednika, lidera Ure. Prethodno je bilo dosta bure oko personalnog sastava „apostolsko-ekspertskog kabineta“. Mladi advokat Nikola Terzić, povukao je kandidaturu za ministra unutrašnjih poslova nakon što je Pobjeda objavila da je bio u izbornom štabu Ure, dok je nesuđeni ministar odbrane Goran Đurović, samo deset minuta pred predstavljanje kandidata, saznao da to neće biti on, nego Olivera Injac.
Premijer ostaje dosljedno nedosljedan i prvog radnog dana. Na posao taksijem kao Krivokapićev šef kabineta stigao je Željko Savović, ali već na ulazu je saznao da je to mjesto zauzela Ivana Malović, pa se Savović, inače politički direktor Milačićeve Prave Crne Gore, morao zadovoljiti mjestom premijerovog savjetnika za unutrašnju politiku. Jedna od rijetkih dosljednosti premijera Krivokapića je postavljanje kadrova „po dubini“, bliskih Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Tako je za vršioca dužnosti direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost, postavio advokata i aktuelnog predsjednika Skupštine opštine Kotor Dejana Vukšića, inače zastupnika SPC i „kavačana“.
Neotporan na ultimatum DF
Da su mu glasovi poslanika DF-a u parlamentu važniji od onoga što predlaže njegov potpredsjednik Dritan Abazović, Krivokapić je pokazao kada je na funkciju v. d. direktora policije postavio Veska Damjanovića. Premijer je munjevito prihvatio ultimatum poslanika Demokratskog fronta, pa je Abazovićev javno objavljen prijedlog da to mjesto pripadne Draganu Blagojeviću, otpao nakon svega nekoliko sati.
- Neće biti partijskog zapošljavanja niti revanšizma, rečenica je koju je najčešće izgovarao Zdravko Krivokapić i kao mandatar i kao premijer. Zatim je „dosljedno“, već peti-šesti dan rada Vlade donio prijedlog zakona o državnim službenicima i namještenicima kojim će ozakoniti „čistku“ nepodobnih „po dubini“ i udomiti brojne „partijske uhljebe“ nove vladajuće većine. Ne haje prvi među „apostolskim ekspertima“ što je portparolka Evropske komisije Ana Pisonero upozorila da sva imenovanja u državnoj upravi sprovede kroz postupak zapošljavanja koji je u skladu sa postojećim crnogorskim Zakonom o državnim službenicima i namještenicima.
Uslijedila je „sječa“ sedmoro crnogorskih ambasadora, među kojima je dobar dio onih sa bogatim diplomatskim iskustvom. Izostalo je obrazloženje njihovih „grijehova koje su počinili prema državi“. Premijer je, kao nekad Berija, samo rekao, „znaju oni dobro što su krivi“ i to je bilo dovoljno za opoziv.
Ćurak naopako
Čovjek koji je, pošto je ljubio ruke i najnižem i daleko mlađem od njega svešteniku Srpske pravoslavne crkve, prozvan na društvenim mrežama „rukoljub“, nakon posjete sjedištu NATO-a u Briselu, dobio je novi nadimak „natoljub“.
O NATO-u Krivokapić je petnaest dana prije izbora 30. avgusta govorio da su agresori podilazeći, tada prosrpskom, pročetničkom, klerikalnom biračkom tijelu.
Međutim, kada je postao premijer prevrnuo je „ćurak naopako“. U prvoj zvaničnoj posjeti Briselu 15. decembra, u razgovoru sa prvim čovjekom „mrskog agresora“ Jansom Stoltembergom, Krivokapić je kazao da će put u EU biti brži ako ste članica NATO.
- Prije ćete završiti posao u EU integracijama ako ste i NATO članica i to se dokazuje na primjeru članica EU. Zato mislim i da će put za Crnu Goru biti potpuniji i preporučujem svima da slijede takav put - rekao je Krivokapić i izrazio žaljenje što su neki (koji su danas s njim u koaliciji p. a.) palili NATO zastavu.
- Žalim ako se bilo gdje u Crnoj Gori desilo paljenje zastava bilo čije, pa i NATO alijanse. Bio sam profesor i nijesam se bavio slikama - rekao je premijer.
A kada se vratio doma, u Crnu Goru, i valjda se sjetio kletve svog „političkog tvorca“ Amfilohija: „Ko izda Rusiju, dabogda živo meso sa njega otpadalo i neka je proklet...“, primio je ruskog ambasadora i pokušao da „ispegla“ ono što je govorio u sjedištu NATO, riječima da želimo „najbolje odnose sa svima, a posebno sa Rusijom“.
Premijer Zdravko Krivokapić, koga je na to mjesto instalirala SPC, državu čijom Vladom rukovodi posmatra samo kao geografski prostor, „toliko isprepleten“ u ljudskom potencijalu sa Srbijom, kako kaže, „da se više ne zna ko je odakle“. Slična teza je ključna u projektu „Srpski svet“ koji se sprovodi pod budnim okom Aleksandra Vučića. Zato je, samo nekoliko dana od kako je zasjeo u premijersku fotelju, parlamentu na razmatranje, uputio zakon o slobodi vjeroispovijesti, rađen u tajnosti bez javne rasprave, bez istinskih konsultacija sa vjerskim zajednicama, i uz potpuno ignorisanje Crnogorske pravoslavne crkve, o kojoj, premijer kaže da ima „isto mišljenje“, što god to značilo.
Premda neki potezi premijera i njegovih ministara, na prvi pogled, liče kao da ih vuče smušeni „mister Bin“, ipak su stvari mnogo ozbiljnije. Dok se crnogorska javnost zabavlja sa „apostolsko-ekspertskim“ gafovima, protagonisti „Srpskog sveta“ ubrzano preuzimaju crnogorske institucije. Po „dubini“ i „širini“
