Kad u maloj Crnoj Gori provedeš preko pedeset godina aktivno ili pasivno učestvujući u društvenim poslovima i dobiješ vladu u kojoj nikoga ne poznaješ i za većinu prvi put čuješ, pomisliš da te je pregazilo vrijeme. Kad od mnogo mlađih prijatelja saznajem da i oni ne znaju ko će vršiti vlast u domovini, onda ti ne ostaje drugo nego da se osloniš na televiziju, novine i društvene mreže. Tada tek nastaju nedoumice.
Ako zanemariš političku patologiju, pomisliš da ima nade da se oslobodimo partitokratije i ustanovimo meritorne demokratske građanske institucije. Međutim, gdje je previše uvjerenja da sloboda i istorija počinje od nas, tu su skrivene namjere. Ostaje dilema optimiste: da li je toliko loše da gore ne može biti? ,,Može, može“ - veli pesimista i tako ispare i posljednje kapi iluzija da promjene mogu donijeti dobro Crnoj Gori.
SUREALNA REALNOST
Turbulentno vrijeme nije pogodno za spokojan život, ali je veoma inspirativno za umjetnost. Izbor vlade, prilike u kojima se radnja odvija i ideje koje cirkulišu na crnogorskoj društvenoj sceni, zbunjujuće djeluju kroz površnu dnevnu propagandu, pa će se tek kasnije slika oblikovati u dublju spoznaju o nama samima.
Prva i bukvalna asocijacija se sama nameće. Najavljuje se Vlada dvanaest Hristovih apostola, a magični broj dvanaest odmah vodi do „Dvanaest stolica“ Iljfa i Petrova. Budući pisci i slikari, privučeni tim magnetnim simbolima, moraće da vode računa da ne podlegnu uzorima.
Izgradnja autentične slike stvarnosti i junaka u toj priči biće teška. Treba sačuvati novine iz ovog perioda. Protagonisti novog, slobodnog i drugačijeg crnogorskog svijeta već su ostavili signale po kojima se mogu naslutiti njihove nakane.
Apostolska vlada sastavljena od eksperata iz kruga prijatelja i poznanika Mandatara, kadrovika iz Mitropolije i drugih centara, je vrlo homogena ekipa. Sve sami odlikaši, svi se jednako krste, svi imaju posao iz svoje struke. Svi sa titulama koje zavode prostotu. Nije važno što ne odražavaju Crnu Goru, jer će da je mijenjaju prema svom liku.
Izuzev par ličnosti, niko od ministara u svojim biografijama nije naveo da je rukovodio bilo kakvom organizacijom van svoje profesije, čak ni sindikalnom ili crkvenom. Za ministra potrebno je znanje i vještina rukovođenja resorom.
Posao apostola je manje zahtjevan. Ako je, kako kažu, ,,svodnu listu“ dizajnirala Mitropolija SPC, začuđuje što za ministra vojnog nije predloženo svešteno lice, kad se za popa Iliju Plamenca govorilo da se u Crnoj Gori sve mijenja izuzev božje volje i ministra vojnog.
UZORNO SRPSKI
Mandatar je uzeo na sebe obavezu da od Crne Gore napravi uzornu državu. Nije važan uzor i da li će Crna Gora biti vladikat, despotija, monarhija, republika, zapadna demokratija – važno je da bude srpska! U tome ima punu podršku. Frustrirani gubitnici prežalili su svoju prvu pobjedu na izborima i stali u red za čekanje šta će uraditi eksperti, a njihovi koalicioni partneri, koji zbog Petra mrze i Svetog Petra, zadovoljni su da budu dio vlasti, kakva god da je.
Tek ,,osvojena sloboda“ počela je da svira na stare, poznate note. Vidjeli smo kako izgleda bahatost i ignorancija Crne Gore od strane srpskih državnih i vjerskih vlasti prilikom nedavne sahrane; ,,pomiriteljski“ čas istorije koji su u Budvi održali predsjednik opštine i šef Komunalnog, zatim samovoljno kopanje po grobu jednog crnogorskog mitropolita ispred manastira u Brčelima, čuli smo izjave o Njegoševom mauzoleju u stilu Ćosićevih zavještanja… Stvara se ambijent za taj model mira i sloge u Crnoj Gori.
Sama ličnost Mandatara (treba da zadrži tu titulu, jer gordo i originalno zvuči), je vrlo kompleksna i zahtjevna za literarnu obradu. U površnim likovnim, karikaturalnim i stripovskim verzijama on je bezazlen i dobroćudni božjak, univerzitetski profesor koji voli da ljubi ruke monahinjama, popovima i đeci i rado dolazi na svako sijelo.
Budući pisci će morati proučiti fenomen crnogorskog državnog Univerziteta i njegov klerikalni potencijal. Istraživači će se namučiti da utvrde kako je iz 19. dospio u 21. vijek. Da li je hibernirao u nekoj boci koja je plutala morima, ili je moderni Aladinov duh koga je crkva oslobodila iz lampe. Do sada je javno nastupao u ulogama svetosavskog prosvetitelja, plemenskog pametara, govornika bez funkcije…
„Nemojte što zamjeriti“, kaže ovaj saobrazni, tradicionalno vaspitani Srbin. Pokazao je da je crnogorsku istoriju učio iz deseteračkih pjesama i slavio domovinu iz doba kralja Nikole kao drugu srpsku državu. Biće intrigantno pratiti kako će se ponašati ovaj amalgam mašinstva i svetosavlja, na putu utjerivanja Crne Gore u ,,srpski svet“. Da li je moguće tako nešto u sekularnoj građanskoj državi koja je prevalila dio puta za Evropu?
ISUS HRIST SUPERSTAR
Vratimo se na naših 12 apostola sa Isusom i 12 stolica sa Ostapom Benderom. Kako li će 12 apostola uspjeti da zagriju stolice i izbruse dijamante, i kako će Mandatar postati Hrist? Stvarnost je fantastičnija od svake fantastike, što rekao Kiš…
Isus je suviše eksploatisan u umjetnosti (književnosti, slikarstvu, vajarstvu, filmu, muzici). Čitava hristologija ga je uglavnom religijski dogmatizovala, a zavisno od vremena i prilika prikazivan je kao simbol stradanja i čovjekoljublja. Potreban je jedan novi Hrist spasitelj koji sa svojim učenicima (jer apostoli postaju tek poslije njegove smrti) obećava vasksnuće. Čudni su putevi Gospodnji, neizvjesna korona sudbina i neiscrpna umjetnička imaginacija.
Druga krajnost, takođe književno inspirativna, jeste da li Mandatara prikazati kao Ostapa Bendera prevaranta i manipulatora koga su Iljf i Petrov učinili upečatljivim književnim junakom. Definitivno, nije podoban. Za druge likove iz njegovog kruga postmoderna literatura bi mogla naći neki izlaz, kao na primjer da se brilijanti nalaze u fotelji ministrice kulture. Teško da može naš Mandatar biti književni junak. Uostalom, ne mora ući u roman. Možda vremenom u ep, komediju, dramu, pjesmu, hagiografiju. Zasad je najprikladnija književna forma kozerija. Malo li je?
Ako Mandatar ne uspije da postane književni lik, može biti glumac u drami ili lutkarskoj predstavi. Istina, previše je blijed za ulogu Hrista, a bez neophodnog šarma za Ostapa Bendera. Međutim, ne treba potcjenjivati mogućnosti gostujućih režisera koji mogu od njega napraviti lik u tragediji koja se tiče svih nas.
Najbolje bi bilo da Mandatar, dvanaest apostola i dvanaest stolica, ostanu samo motiv za neku imaginarnu priču.
