Svidjelo se nekom to ili ne u Crnoj Gori, Đukanović je isplivao kao jedini državnik u regionu, a EU i bratija i te kako je radila da taj evropski državnik nema uticaj u svojoj državi - ocjenjuje analitičar Dušan Janjić u razgovoru za Pobjedu.
Naglašava da ostaje da se vidi da li će taj državnik imati uticaj barem da pomogne da lideri Zapadnog Balkana poslije sastanka Brdo – Brioni shvate da im treba Berlinski proces, da zajednički rade sa svojim partnerima i da se nastavi finansiranje - jer velika je opasnost da se to prekine pogotovo kada sa vlasti ode Angela Merkel. Prema njegovim riječima, treba razmišljati kako da se taj proces nastavi i bude efikasniji.
Predsjednik Srbije sebe promoviše za lidera regiona, a Srbiju za lidera u evropskim integracijama. Kako je to moguće sa ovakvom politikom koju vodi?
Ako je suditi po ovom posljednjem mitingu, to je nemoguće. To je čak i više od nemogućeg. Na ovom mitingu, opravdano ili ne, napravljen je jedan blok izolacije Vučića i to je jedan od razloga zašto je on brzo i napustio skup. Znajući to, pripremio je sebi gostovanje u Pragu, koji je dobro došao za domaću predizbornu propagandu – to je i jedan od razloga njegove povišene tenzije u nastupima i na tom skupu.
Što su poručili lideri regiona na sastanku na Brdu kod Kranja?
Ne mnogo toga. Biće zabilježeno da se on samo dogodio i da su se desili neki novi skandali. Što se tiče rezolucije, to je ono što se sluša još od Solunskog samita EU: da će Zapadni Balkan biti primljen, da će EU da ga podrži, ali ovoga puta nije moglo da se govori ni o kakvom rezultatu, niti o nekim novim idejama kako će to da urade ni EU, a onda nijesu mogle ni zemlje Zapadnog Balkana.
Imate dugogodišnje iskustvo u proučavanju regionalnih odnosa, mogu li se mijenjati granice na Balkanu ili ne?
Granice se mogu mijenjati mirnim putem uz dogovor svih, ali se ne mogu mijenjati nasiljem. (Povelja Ujedinjenih nacija, Helsinški principi, Organizacija za bezbjednost i sigurnost) – i to je prava formulacija. Ono o čemu se sada vodi rasprava ne možete do kraja definisati jer: imate zagovornike promjena granica koji na samitu traže da se granice ne mijenjaju. O promjeni granica kroz razgraničenje govorili su Vučić, Vulin, Dačić. Imate i ljude koji su striktno protiv bilo kakve promjene granica, a učestvovali su u promjeni granica. Pitanje Kosova nameće da tema dijaloga mora biti i pitanje granice, odnosno demarkacije. Sadašnja atmosfera je atmosfera budućih sukoba. Zato političari treba da razgovaraju i to riješe mirnim putem. Dakle, mora se tražiti neko rješenje koje će vjerovatno u prvom koraku biti privremena granica - kao što imamo između Crne Gore i Hrvatske...
Što presudno može da utiče na pregovore između Kosova i Beograda da se sve to o čemu govorite riješi u neko normalno vrijeme - šta je normalno vrijeme?
Možda je sada riječ o dijalogu koji nije vremenski određen zbog problema rezolucije i ponašanja Prištine i Beograda i medijatora - kao da imaju sve vrijeme ovoga svijeta. Time održavaju status quo – koji je osobeni konflikt koje se mijenja takozvanom ,,novom realnošću“, a nova realnost nastane uglavnom iz ozbiljnih promjena i nasilja.
Godine 2004. bio je progon Srba i ozbiljno nasilje na terenu, nije se ništa radilo i to je rezultiralo proglašenjem nezavisnosti i ocrtavanjem granica - sadašnje granice Kosova i Srbije su nekadašnje granice pokrajine. Dakle, vrijeme nije neograničeno ako ga svjesno akcijom pregovarači EU ne skrate i ne dođu do pravno obavezujućeg sporazuma, onda će ga skratiti neko vojnom intervencijom ili izazivanjem terorističkih akcija, ili nekom drugom vrstom nasilja.
Stav novog patrijarha SPC po pitanju Kosova je nepromijenjen. Da li crkva pomaže ili odmaže u tim pregovorima i koliko je relevantan njen stav?
Za ove takozvane ,,samoproglašene patriote i velike nacionaliste“ crkva je više od Boga – kada im odgovara crkva im je dobar štap za lakše hodanje. Tolerancija između crkve i sadašnje vlasti je manja nego što je bila između crkve i Đinđićeve vlade, kada je uvedena vjeronauka.
Novi patrijarh je u pravu kada kaže da Kosovu treba prići kao teritoriji koja je važna za identitet Srba, gdje su Srbi i Albanci komšije, i treba tražiti rješenja da to i ostanu da ne budu protjerani. To su i riječi patrijarha Pavla. Bile su to riječi i patrijarha Irineja kada mu je počinjao mandat, ali poslije odlaska u Moskvu promijenio je retoriku: rekao je da je vezao srpski čamac za veliki ruski brod - to je bio kraj njegovog samostalnog razmišljanja, ne samo oko Kosova.
Što najviše treba da nas brine u odnosima između Srbije i Crne Gore, jer Beograd stalno ima primjedbe i na prethodnu i na sadašnju vlast u Podgorici?
Rđavoj ovci i runo smeta. Imamo dvije rđave ovce: Srbe, Crnogorce i njihove vladare koji ne znaju šta su - Srbi, Srbijanci, Crnogorci. To je žestoka kriza identiteta. Ideja nacije je dovela do dva svjetska rata, onda se stvorila ideja ljudskih prava i građanskog društva, nacionalisti su je razbili početkom 90-ih godina. Sada imamo globalizam koji sa jedne strane pokazuje nemoć nacionalnih država i nacionalnih identiteta, sa druge strane imamo paradoks: vođe koji su nacionalisti iz XIX vijeka hoće sada da liječe sepsu kamilicom.
Kad političare udari velika moć i novac
– Srpska nacija je složna i njom može da upravlja samo onaj ko ima liberalni koncept i ko će shvatiti da su i tiganj i tava isto. Međutim, sada vladaju ljudi drugog etnonacionalizma, centralisti, oni vide samo uži interes sebe i svojih grupa. Ovo je ozbiljna kriza i zato je potrebno održati Berlinski proces: jer ovi političari i ovakve elite neće da komuniciraju sami sa sobom i sa svojim porodicama kada ih udari velika moć i novac - kaže Janjić.
Daj mi sve i odmah
– Glavni problem je što obje strane hoće odmah da ostvare krajnje ciljeve: Priština da bude potpuno priznata od Srbije i zadrži svu teritoriju koju sada ima, Beograd negira realnost da postoji neko Kosovo da ne bi priznali poraze iz 90-ih godina. Srpska strana se neće promijeniti prije nego što sa vlasti odu oni koji su i otvorili situaciju 90-ih godina i izgubili političku kontrolu nad Kosovom, pa i oni koji su to poslije dokrajčili do 2008. godine. Albanski pokret očigledno nema dovoljno snage da se suoči sa realnošću kada je u pitanju međusobno priznanje i kaže zapadnim partnerima ,,Završite vi posao“ – jer Kosovu ne treba priznanje Srbije da bi ušli u međunarodne organizacije – zaključuje Janjić.
