bećanje ili ludom radovanje. Tako kaže narodna mudrost. A te iste narodne mudrosti ili pošalice u odnosu na to koliko ih citiramo, pokazuju da nijesmo mnogo odmakli od vremena kada su nastale. U međuvremenu znanje se mijenjalo, usložnjavalo, društvo se razvijalo, standardi se uspostavljali, ali na Balkanu je ipak sve drugačije. Od nerealnih do fatalnih obećanja, obično stimulisanih od političkih elita. Obećanja koja postaju predmet humora ili ironije, kroz mnoštvo likova književnosti ili filma, pa sve do realnih, tragičnih koje za ishod imaju krvave devedesete. Zar nije obećanje bilo rečenica Niko ne sme da vas bije, i tako od tog kosovopoljskog obećanja, pa do ličnih tragedija stotina hiljada ljudi. Ili da, po ko zna koji put, citiramo bosansko-hercegovačkog umjetnika Jusufa Hadžifejzovića Od kiča do krvi samo je jedan korak.
Obećanja žive i u našim pjesmama, narodnim pjesmama, pjesmama sudbine ili sevdalinkama, i u mnoštvu starih gradskih pjesama. Neke od njih se završavaju obećanjem sa otvorenim krajem, za koji znamo da od njega (obećanja) nema ništa. Poput čuvene pjesme Čudna jada od Mostora grada, i završnog stiha pjesme: Obećo je da će me uzeti….
I tako naš ukupan život postaje pjesma, ili očekivanje da će se nešto desiti, na osnovu obećanja. A onda dolaze razočarenja. Klackalica zvana majke sa troje ili više djece. Socijalna politika koja staje u najgori oblik populizma, ili najpoželjnijeg života samo u penziji, u društvu u kome dobar procenat i onih koji su na javnom budžetu zapravo ne radi ništa, spava ili je na bolovanju. Ili se kako se to kaže prekomjerno zapošljava. I onda takva kritična masa treba da stvara fond za penzije. Siguran put u zaduživanje ili ko te pita za ozbiljne analize, strategije i sl. Važno je samo obećati.
Lakoća obećanja ili nepromišljenost. Pa onda neka od njih postanu i vic. Sve u svemu, nikako da se zaustave, zapravo se samo usložnjava mreža obećanja. A to su onda i zasluge, obično umišljene. Vrlo opasne kada se koriste sa pozicije moći. A pozicija moći je ovdje sve. Kao u kultnom filmu U ime naroda, Živka Nikolića. I kada nakon toliko godina gledamo taj film (snimljen 1987), pitamo se koliko su se promijenile naše političke elite i mi sa njima. Dobore jesu, jesu…
Život sa obećanjima, tranzicija koja predugo traje, umišljaj da ćemo na bolnom putu tranzicije iz tačke A u tačku B stići samo na osnovu nekog obećanja. I onda čekanje, čekanje, dugo čekanje. Kada bi se mogao desiti moratorijum na obećanja, kakva bi to veličanstvena promjena bila. Promjena skopčana sa odsustvom nepotizma ili korupcije, i koliko god to bila utopija rezultat bi sigurno bio manjak obećanja. Nešto poput uzimanja sudbine u svoje ruke.
Obećano (ne)ispunjeno. Tako može da glasi naziv fascikle koja arhivira izjave političkih partija koje i žive od obećanja. Obećanja su suština političkog djelovanja. I koliko god to bile nekada i maglovite predstave, lijepo zvuče. Ona su repertoar koji ima i trendovsku dimenziju. Neka pitanja su jednostavno in.
I koliko god bili kritični, ima neke poetičnosti u očekivanju boljega, kako nam već obećavaju, jer ako oguglamo na obećanja, možda ćemo prestati da sanjamo.
