Državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Andrija Delić iznio je uznemirujuće svjedočenje iz terena, praćenja, prijetnje, zasjede i pucnjevi dok se bavio eko-kriminalom i pokušavao da razotkrije lanac bjesomučne sječe šuma.
U tekstu koji je objavio na Fejsbuk, Delić tvrdi da šumski kriminal ne bi mogao da funkcioniše bez podrške u institucijama i upozorava da, dok “ne počistimo svoje dvorište”, ne možemo očekivati ni da se zaustave bjekstva ljudi sa vrha kriminalnih struktura.
Njegovo saopštenje prenosimo integralno:
Čitam tekstove u vezi s bjekstvom M. Medenice i uopšte me ne iznenađuje ono što se desilo. Čak i kada su ga pustili iz pritvora, rekao sam nekim prijateljima: „Ovoga više ne hvataju.“
Zašto ovo kažem? Posljednjih godinu dana bavio sam se eko-kriminalom koji se odnosi na besomučnu sječu šuma i njihovu eksploataciju. Ušao sam duboko u način funkcionisanja organizovane kriminalne grupe koja se time bavi (dok sam bio laik, zvao sam je „šumska mafija“). Sve funkcioniše besprekorno: postoje nalogodavci, izvođači, logistika i podrška u svim sferama – institucionalnoj, političkoj… Na terenu je sve „pokriveno“.
Međutim, kada se zakopate dublje u suštinu, shvatite da je sve to jedna velika farsa. Vrlo brzo sam postao svjestan da su to opasne vode u kojima sam već duboko zaplivao. Mjesec po mjesec, dan po dan, išao sam dalje kako bih provalio njihov modus operandi. Tokom tog procesa bilo je raznih situacija – za neke opasnih, ali za mene neozbiljnih.
Jednom su me ta gospoda sačekala džipom uz mojkovačke strane. Ponašali su se krajnje neozbiljno: usporavali su ispred mene, a kada bih pokušao da ih preteknem – dodavali gas. Na kraju su me sačekali na proširenju prema Stevanovcu, s majmunskim facama i police naočarima okrenutim prema Krstcu. Nisam mogao stati jer je iza mene bio šleper. Sve sam to prijavio nadležnim organima, ne zato što me je bilo strah, već zato što se taj džip uklapao u neke druge sumnjive okolnosti.
Tokom terenskih nadzora u beranskim šumama uvijek smo imali „flaster“ koji nas je pratio. Vozila su se mijenjala – od golfa dvojke do kamioneta. Kada smo nailazili na situacije koje su nedvosmisleno ukazivale na zloupotrebu položaja, dobijali smo prijetnje od onih koji su bili nalogodavci, a pripadali su službeničkim strukturama. Čak nas je u Kaludri presreo visoki funkcioner Uprave riječima:
„Još jednom dođite u Kaludru bez mog znanja i imaćete veliki problem.“
U Rožajama, prema Kuli, u gazdinskoj jedinici Crnja–Ibarac, dok smo vršili kontrolu, pojavili su se momci (zbog magle im nismo mogli vidjeti lica) s dugim cijevima i stali na oko 100 metara od nas. U početku smo mislili da su lovci, ali smo se ubrzo uvjerili da nisu. Vozili su skupocjen terenac bez tablica, bez kućice za pse, a pritom nije bio lovni dan. Tada je sa nama bio i Zarija Pavićević. Povremeno smo ih uočavali – uvijek su bili u našoj blizini. O svemu su organi bili obaviješteni (usmeno). Jedan pripadnik ANB-a mi je čak rekao:
„Svaka vam čast, momci, borite se s vjetrenjačama“, popio kafu i – po gasu.
Sljedeća situacija bila je kada sam ja služio da odvučem pažnju „flasteru“, kako bi momci mogli na miru da odrade kontrolu jednog odjeljenja u Rožajama. Oni su otišli privatnim vozilima, a ja sam službenim terencem povukao kamionet prema Džakovici. Vozio sam dok snijeg nije postao toliki da se više nije moglo dalje. Kada sam pokušao da se okrenem, kamionet je već bio iznad mene i izašao drugim putem uz pomoć 4x4 pogona. Vratio sam se i „provozao“ ih prema Kaludri, koju sada znam kao svoj džep. Uspio sam da izađem do Kaludarskih kapa. Kamionet je odustao, ali me je odmah preuzeo golf dvojka, a zatim i Lada Niva.
Usput sam fotografisao veću količinu građe pored puta, bez ikakvih oznaka. Oko pola pet, pri povratku, začuo sam snažnu detonaciju. Pomislio sam da je smrča pala na krov vozila. Odmah zatim uslijedio je i drugi pucanj – plotun, na svega nekoliko metara od auta, iz šiblja. Vidio sam da je vozilo neoštećeno i shvatio da pokušavaju da me zaplaše, što im, naravno, nije pošlo za rukom. Odmah sam obavijestio prijatelja, jer mi je trebalo sat i po da se spustim iz Kaludre. Kao i u slučaju dugih cijevi, i o ovome su organi bili obaviješteni. Nisam podnosio prijavu – ne zato što se nije desilo, već zato što se nisam uplašio, a postojali su i svjedoci, malo niže od mjesta pucnjave.
Milioni kubika drvne mase (sateliti Evropske svemirske agencije zabilježili su da je za četiri godine posječeno oko 600 km² šume) i stotine miliona eura završili su u nečijim džepovima – vertikalno i horizontalno. Postavlja se pitanje: zašto niko nije reagovao i zašto su se pojedini oglušili o ovih 600 km²? Odgovor je prost – dok se institucije ne očiste od kriminala, nema napretka. Svaka mafija jaka je onoliko koliko je jaka u institucijama.
U tih oko 280 miliona eura sive ekonomije iz šuma ima svega: od šumara i inženjera šumarstva, preko loših policajaca, do visokopozicioniranih službenika Uprave za šume, tužilaca koji guraju predmete u fioke i političara (naravno, ne generalizujem – riječ je o pojedincima). Imali smo odličnu saradnju sa CB Berane i Rožaje, kao i sa pojedinim inspektorima šumarstva. Ali se opet nameće pitanje: kako je moglo da prođe sedam miliona kubika neopaženo, a da su prijavljena samo dva? Da je prošlo sedam miliona klikera, neko bi se zapitao…
Proveli smo desetak večeri na granici s Kosovom, u reonu Kaludre, odnosno Glođija katuna. Pratili smo put transporta građe jer smo sumnjali da odlazi na Kosovo. Međutim, ubrzo smo utvrdili da cijela završava u Beranama. Time smo razbili priču o upadima s Kosova i krađi. Ipak, ta oblast je specifična – tim putevima možete dovesti i odvesti šta god hoćete. Riječ je o ogromnoj planini i prostoru koji je izuzetno teško kontrolisati.
Suština priče je sljedeća: ako ne možemo stati na kraj kriminalcima koji djeluju isključivo u okviru naše države, kako ćemo spriječiti dobro organizovano bjekstvo od strane kriminalne grupe koja funkcioniše na svjetskom nivou, kojoj pripada Miloš Medenica? Ako određeni pripadnici sistema ćute na sve ono kroz šta smo prošli u Beranama i Rožajama, zašto očekivati da će progovoriti u slučaju Medenice?
Posljednji je trenutak da počnemo sređivati sopstveno dvorište.
Kriminal je bolest – ali bolest za koju lijek postoji.
