Kao dugogodišnji ekonomista i finansijski analitičar, koji više od tri decenije živi i radi u finansijskom sektoru Sjedinjenih Američkih Država, dugo sam izbjegavao da komentarišem ekonomske prilike u Crnoj Gori.
Ne zbog distance, već iz iskrene nade da će domaće institucije, Vlada i njene politike, pronaći snagu da demantuju skeptike i dokažu da država može da vodi razvoj zasnovan na ekonomiji, a ne na politici.
Nadao sam se da će Crna Gora pronaći sopstveni model rasta, onaj koji ne počiva na kratkoročnim fiskalnim iluzijama, već na stvaranju nove vrijednosti, investicijama i produktivnosti. Umjesto razvoja i vizije, svjedočimo državi koja se bavi sama sobom: vlastima koje proizvode kabinete umjesto fabrika, administraciji koja troši umjesto da stvara.
U takvom sistemu, gdje se ministri biraju po lojalnosti, a ne po znanju, teško je očekivati povjerenje, bilo domaćih, bilo stranih investitora.
Evropske pohvale - balkanski rezultati
Svaki put kad iz Brisela stigne neki zvaničnik, svjedočimo istom ritualu: nasmijani zvaničnici, protokolarne izjave, pohvale “napretku”, “stabilnosti” i “posvećenosti reformama”. A iza tih fraza, stvarnost koju svi znamo: institucije su zarobljene, ekonomija stagnira, a društvo tone u apatičnu ravnodušnost.
Evropska unija, koja se zaklinje u kriterijume, ćuti pred činjenicom da Crna Gora godinama troši više nego što stvara; da se javna administracija širi kao metastaza; da svaka nova vlada zapošljava partijske vojnike umjesto stručnjake.
U centru evropske zajednice, mali pomaci. U Podgorici, veliki govori. I tako, između praznih pohvala i lažnih obećanja, prolazi vrijeme, a Crna Gora ostaje država koja stoji u mjestu, ili se svakog dana polako urušava.
Država kao najveći poslodavac
Crna Gora ima paradoks koji je postao sistem: što je država veća u administraciji, to je manja u privredi. Umjesto da bude pokretač razvoja, država je postala sama sebi poslodavac.
Ogromni resursi odlaze na plate u javnom sektoru, na kabinete, sekretarijate i savjetnike. Svaka nova vlast zapošljava svoje ljude, šireći aparat koji se već odavno ne može sam izdržavati.
U međuvremenu, realna ekonomija, proizvodnja i poljoprivreda ostaju bez kiseonika. Umjesto u fabrike, ulaže se u kancelarije. Umjesto u preduzetnike, u činovnike. Takva ekonomija podsjeća na kuću koja se svake godine okreči, ali joj temelji tonu. A kad temelji tonu, ne pomaže ni najskuplja evropska fasada.
Investicije na papiru
Investicije su u Crnoj Gori sezonska tema, baš kao i turizam. Svake godine čujemo o rekordnom interesovanju investitora, a iza svega ostaju samo konferencije, i fotografije. Stvarni kapital bježi, ne zbog poreza, već zbog neizvjesnosti.
U takvom ambijentu nema stabilnosti, nema kontinuiteta, nema vizije. U Crnoj Gori se investicioni ciklus svede na PR, na memorandum o razumijevanju umjesto na ugovor o izgradnji. A strane kompanije traže ono što mi nemamo: predvidivost i institucije.
Administracija koja troši, a ne proizvodi
Državni aparat danas funkcioniše kao samoodrživa mašina: troši, raste, ali ne proizvodi rezultate. Plate u javnom sektoru rastu, produktivnost stagnira, a budžet se puni PDV-om na uvoz, ne prihodima iz domaće proizvodnje.
Vrijeme je da Vlada prestane da se bavi sobom i počne da se bavi državom
Crna Gora je postala potrošačko društvo sa iluzijom stabilnosti, stabilnosti koju plaćamo dugovima, a ne rastom. Prema ocjenama međunarodnih institucija, fiskalni prostor se sužava, a javna potrošnja raste brže nego ekonomija može da je izdrži.
Umjesto da racionalizuje troškove i poveća efikasnost, Vlada se ponaša kao da je budžet beskonačan. Takva politika ne gradi budućnost, ona kupuje vrijeme, danas to vrijeme plaćaju građani, a sa godinama koje dolaze nastavljaju njihovi unuci.
Reforme koje ne počinju
Dvije decenije se u Crnoj Gori govori o reformi javne uprave. Svaka nova vlast obeća: racionalizaciju, digitalizaciju i modernizaciju, a svaka stvori nova ministarstva, sekretarijate i savjete. Umjesto reformi, nova administracija. Umjesto digitalizacije, komplikovaniji formular. Administracija se ne smanjuje, ona se razmnožava.
Zapošljavanje u javnom sektoru postalo je politička nagrada, a ne potreba. Poslušnost se plaća bolje od znanja, partijska knjižica više vrijedi od diplome. To nije samo ekonomski problem, to je moralni pad jedne države.
Propuštene šanse: energija, poljoprivreda, IT
Crna Gora ima sve resurse koji su potrebni maloj, pametno vođenoj državi: sunce, vodu, vjetar, more, ljude i dijasporu spremnu da ulaže. Ali nema Vladu koja zna da ih poveže.
Energetski sektor je postao poligon za političke obračune, zapošljavanja podobnih, ili porodice funkcionera, a ne razvoj. Poljoprivreda je prepuštena improvizaciji bez hladnjača, subvencija, otkupa, tržišta i izvozne strategije. IT sektor raste sam od sebe, kao biljka koja niče kroz pukotinu asfalta.
Crna Gora bi mogla biti primjer održive, zelene ekonomije, ali ostaje sezonska država u kojoj sve zavisi od jednog ljeta i tuđeg novca. Država koja reaguje, a ne planira, uvijek je korak iza događaja, i to skupo plaća. Reaguje kad cijene skoče, kad građani izađu na ulice, kad investitori odu. Nikada prije. To je država koja se ponaša kao vatrogasac u zemlji koju sama zapaljuje, gaseći po jedan požar dok deset drugih već tinja.
Crna Gora mora prestati da bude ekonomija trenutka i postane ekonomija trajanja: da ne mjeri svoj razvoj po broju turista, nego po broju fabrika koje rade zimi; da ne čeka da strani investitor donese budućnost, nego da je sama planira. Dok god država reaguje umjesto da predviđa, biće talac sopstvenih sezona i kratkog pamćenja svojih vlada.
Manja Vlada - jača privreda
Ako Crna Gora želi stvarnu promjenu, formula je jednostavna:
Manja Vlada, jača privreda.
Manje činovnika, više proizvođača.
Manje deklaracija, više djela.
Manje PR-a, više projekata.
Država mora prestati da glumi poslodavca i postane servis. Njena uloga nije da zapošljava, već da oslobađa. Da pojednostavi propise, ubrza procedure i otvori prostor privatnoj inicijativi.
Jer svaki euro uložen u administraciju, a ne u privredu, gubi vrijednost prije nego što stigne do tržišta. Reforme nijesu pitanje dobre volje, već opstanka.
Vrijeme za ekonomsku ofanzivu i iskrenost Evrope
Vrijeme je da Vlada prestane da se bavi sobom i počne da se bavi državom. Da iz defanzive pređe u ekonomsku ofanzivu. Da novac usmjeri tamo gdje se stvara vrijednost, a ne politički poeni. Da se prestane živjeti na pohvalama evropskih komesara i počne živjeti od sopstvenog rada.
Ali i evropski zvaničnici moraju biti iskreni. Ne treba nam više političke korektnosti, ni diplomatskih floskula o “napretku i stabilnosti“. Treba nam istina, ona koja se ne mjeri po broju sastanaka, već po promjenama u životu građana. Jer lažne pohvale ne pomažu ni Crnoj Gori, ni Evropi. Naprotiv, one održavaju privid, a guše suštinu.
Evropa koja ne govori istinu svom partneru, nije saveznik njegovog napretka, nego svjedok njegovog propadanja. Vrijeme je da i iz Brisela i iz Podgorice prestanu da govore jedni drugima ono što žele da čuju, i da počnu raditi ono što građani već odavno čekaju da vide.
Jer nijedna država, pa ni evropska, ne može opstati na lažnoj stabilnosti. Napreduju samo one koje se usude da priznaju istinu i da od nje počnu promjenu.
