Na početku školovanja smo polagali pionirsku zakletvu. Bila je sročena tako da je dijete može razumjeti. Dali smo časnu riječ u vremenu kada je data riječ značila više od potpisa pred sudom. Iako smo bili djeca znali smo što znači dati riječ.
A kada smo odrasli mnogi su zaboravili što je dato obećanje i zakletva. I izdali sve u što su se zaklinjali.
Bili smo drugovi i drugarice i zaklinjali se u drugarstvo. A onda su neki sebe nazvali gospodom i za sitan interes izdali najbliže.
Bili smo svi jednaki i vjerovali da svako ima pravo na dostojanstven život. Međutim, većina su postali sebični pojedinci ravnodušni prema tuđim problemima i nemaštini.
''Bratstvo - jedinstvo'' - uzvikivali smo mašući zastavicama i zaklinjali se se da ćemo ga čuvati kao zjenicu oka. Onda smo se podijelili u nacionalne tabore i postali nacionalisti.
Bili smo zakleti antifašisti. Onda su neki od zakletih antifašista postali fašisti. Pojedini su čak organizovali koncentracione logore i masovna strijeljanja.
Zaklinjali smo se u vjernost i ljubav svojoj zemlji. Ali je većina tu zemlju izdala, opljačkala i uništila. Takvi nisu i ne mogu naučiti što je rodoljublje, što znači zakleti se svojoj zemlji.
Oni su po svom karakteru izdajnici i izdaće svaku državu u kojoj budu živjeli. Izdaće i ono u što se sada zaklinju. I tvrdiće da se nikad nisu zaklinjali.
Očigledno nisu svi bili sposobni održati zadanu riječ.
Ali, sada to nije važno. Samo rijetki će im zamjeriti izdaju.
Jer, danas malo ko zna što znači zakleti se i držati riječ.
Malo ko zna što znači - časna riječ. Što znači riječ znaju svi, ali što znači čast je davno zaboravljeno.
