Ova pasionirana čitateljka smatra da su tri decenije u novinarstvu itekako ostavile traga na njen literarni stil, ali naglašava i značaj njenog ličnog interesovanja za nerijetko zloupotrijebljeni fenomen istorijskih istina. Knjiga, koja se, ne slučajno 19. oktobra, našla na kioscima Tobacco S Pressa, sažima intimnu baštinu odiva dinastije Petrović Njegoš sa sudbinom triju najvećih hrišćanskih relikvija. Posrijedi je, kako kaže autorka, saga o istoriji koja se dogodila i o onoj koja se mogla dogoditi.
Vi ste još 2013. u intervjuu za jedan crnogorski portal izrazili želju da napišete roman. Zašto ste se odlučili da debitujete baš ovom, mnogi će reći, najzahtjevnijom formom?
Slučaj je htio da to tako bude. Nikakvu neku posebnu ambiciju, niti posebnu književnu formu nisam imala na umu. Ko zna da li bi oštriji kritičari svrstali ovu knjigu u roman, ali ona prosto jeste najbliža toj književnoj formi. Moja je želja bila da napišem priču koju sam držala i u srcu i u glavi, a forma je bila manje važna.
U knjizi je zastupljen osterovski momenat "Šta bi bilo kad bi bilo?", kao i denbraunovska intriga, prisutno je i uzajamno prožimanje prošlosti i sadašnjosti ali i međuljudskih i internacionalnih odnosa. Kada govorimo o samom stvaralačkom procesu, šta je bila Vaša ideja vodilja?
Sam naslov "Odive" govori što jeste glavna nit - Glavna potka priče jesu žene koje su udajom mijenjale istorijske tokove i svijet oko sebe. Počev od Bogordice Filermose i ikone sa njenim likom, koja je udajom i rođenjem djeteta potpuno promijenila svijet i civilizaciju kojoj pripadamo, pa sve do odiva kraljevske kuće Petrovića. Na kraju jedan lik nas vodi kroz sve te epohe - Ana, novinarka, crnogorka proijeklom a rođena u Americi, koja je takođe na neki način odiva. Dakle, bilo mi je važno da pišem o ženama koje su mijenjale istoriju, ali i o načinu na koji je istorija mijenjala i uticala na njihove privatne živote.
Upravo su odive kroz istoriju na ovim prostorima uglavnom bile "tuđa večera". Kakav je položaj ženskih likova u Vašem romanu?
Ja nisam Crnogorka, ali sam sticajem životnih okolnosti došla ovdje, srodila se emotivno, i u svakom sam se smislu vezala sa ovim prostorom. Ovu zemlju stvarno smatram svojim domom pa onda i svešto jeste njeno naslijeđe smatram dijelom sopstvenog života. Taj moj odnos možda će se najbolje čitati kroz priču Ane sa babom Ljubicom. Između ostalog, njih dvije raspredaju priču da se u Crnoj Gori i dan danas ponegdje plače kad se rodi žensko dijete, ali i da se sa druge strane glas o odivama Petrovića čuo mnogo dalje nego mnoga crnogorska puška.
Ne možemo kazati da je retrospekcija čest postupak u savremenoj književnosti. Zašto ste se odlučili da kazivanje bazirate na prošlim događajima?
Razlog leži mimo književnosti. Posrijedi je jedna stvar koja mene zanima kroz život, na koju sam podstaknuta tokom školovanja, a to je ta istorija koja se mogla dogoditi. Uopšte fenomen istorijskih istina za koje tvrde da su čiste istine a svjesni smo i vidimo da nisu, ili makar nisu sasvim. U suštini, ideja da postoji samo jedan put da se dođe do istorijskih istina, da postoji samo jedna istorijska istina je nešto protiv čega se ja bunim . Bunim se i ovim romanom, svjesno ili ne. Jednostavno voljela bih da podstaknem svoje čitaoce na razmišljanje šta je moglo da se dogodi, šta je uticalo na događaje, te ko nam sve priča priče za koje tvrdi da su istorijske istine, kako bismo možda mogli da preispitujemo te istine i kako bi to moglo da poboljša naš svakodnevni život.
A kada je u pitanju konkretno Vaše čitalačko iskustvo, da li ste od onih koji čitaju svoje savremenike ili pak više volite klasike?
Ja sam od onih koji čitaju sve. Jesam zavisna od čitanja, volim da čitam i da pogledam stvari koje me negdje ' na prvu ' ne interesuju, a u kojima pronađem nešto što mi bude zanimljivo i korisno. Želim da čitam što više i uopšte nemam taj odnos prema određenoj vrsti literature, određenom piscu ili pravcu. Sve zavisi od raspoloženja i od životnih stanja u kojima se nalazim. Sve u svemu, čitam sve što može da se čita.
U javnosti ste poznati po svom dugogodišnjem novinarskom i uredničkom angažmanu. Među novinarima koji se bave i književnim stvaralaštvom postoji neslaganje u pogledu toga da li je novinarski poziv uticao pozitivno ili negativno na literarni izraz. Gdje Vi stojite u ovoj "debati"?
Ja kažem – uticalo je. E sad, pozitivno ili negativno to će suditi oni koji budu čitali "Odive". Ja sam svjesna da moje novinarstvo jeste uticalo na način na koji pišem. Jedna prijateljica, koja je čitala prvu ruku je rekla "Pa dobro, je li mora svuda da se navodi izvor?". Tako su primjetne neke stvari koje za književnost i nisu suštinski bitne, ali jesu moje novinarsko biće, iako ih ja nisam nešto posebno pokušavala niti da favorizujem, niti da suzbijam. Sigurno se vidi trideset godina novinarstva u ovoj knjizi.
Iako je vjerovatno rano za ovo pitanje, da li radite na nekoj novoj knjizi ili ćete se posvetiti promociji postojeće?
Sugurno ćemo pustiti da Odive žive, a ja polako razrađujem ideju za jednu novu knjigu. Opet će jedna žena biti u centru priče, s tim što idemo još malo unazad u crnogorsku istoriju. Ovog puta će mi, ako uopšte do toga i dođe, biti zanimljiva ta Crna Gora koju u stvari malo znamo, Crna Gora okrenuta prema Zapadu prije Petrovića, koju smo dužni da upoznamo. Voljela bih da uspijem da pronađem prvo njen lik , jer mi danas ne znamo kako je ona izgledala. Znamo nešto što je ostalo iza nje kao pisani trag, i voljela bih da što više ljudi sazna za nju, za njeno ime, i svakako za ono čime se bavila. Riječ je o Katarini Radonjić, to je jedan istorijski lik koji me jezaista fascinirao.
