Ako upitate neki od leksikona stranih riječi i izraza što je to distopija, leksikon će vam kao iz topa odgovoriti: “Distopija je zamišljeni svijet đe su do maksimuma dovedene loše strane civilizacije.“ Ako kratak odgovor, koji rječnik nudi, ne zadovoljava vašu znatiželju onda ga upitajte još jednom i rječnik će bez dvojbe dopuniti svoj prvobitni odgovor:
„Distopiju kao sistem karakteriše ugnjetavajuća društvena kontrola, imanentna autoritarnim i totalitarnim političkim režimima.“
No, ako mene pitate, nije vam potreban bilo kakav leksikon, zagledajte se u dvogodišnju crnogorsku stvarnost i sami ćete spoznati prirodu distopije. Nije nužno čitati ni prvi distopijski roman Mi Jevgenija Zamjatina, ni Orvelovu 1984, ni Hakslijev Vrli novi svet. Čitajte Crnu Goru od avgusta 2020. do danas.
Prethodnih trideset godina, koje se uporno pokušavaju prikazati kao decenije diktature, tek su ambiciozno konstruisana mantra kojom se kani opravdati dvogodišnja crnogorska distopija. Zašto to kažem? Zato što da je zaista bilo tako kako kažu danas Crna Gora ne bi bila okupirana, ponižena i zgažena čizmom onih koji su, kako svjedoče, tri decenije bili martiri tiranstva bivšeg režima. Zato što da je zaista tako kako kažu oni danas ne bi bili u čizmama tlačitelja, već s bukagijama na nogama, u kazamatima zlokobnoga bivšeg režima, ili, na marginama društvene stvarnosti.
Međutim, naši su martiri za tih famoznih i mitskih trideset godina izgradili medijske i kojekakve druge imperije i projektovali planove za slom i potpuni krah građanske i multietničke Crne Gore. Za kraj sekularne zemlje. Za početak teokratije. Stoga, ne dangubite čitajući Zamjatina (ukoliko nijeste strastveni čitalac), čitajte Dritana Abazovića. Preporučio bih vam i Željka Ivanovića, ali kako čitati nekog ko nije u stanju napisati jednu rečenicu, a da se unutar nje ne desi Termopilska bitka. Kako čitati nekadašnjeg novinara fabričkog lista kom je posilni Baki, tek pretpostavljam – dužan hvaliti i slaviti napisano, jednom rekao da je napisao čitljiv tekst, i tako nekadašnjeg novinara fabričkog lista doveo u zabludu da on zaista piše tekstove koje je moguće čitati?
Zato, čitajte Dritana, zapravo – slušajte ono što Dritan govori, a portali objavljuju puku, i distopija će vam se sama objasniti. Slušajte premijera koji svaki medij, koji ne uspijeva kontrolisati, targetira kao fašistički, neprijateljski i nepoželjan. Slušajte premijera koji za skupštinskom govornicom izgovara imena novinara koji mu nijesu po volji. Slušajte premijera koji za skupštinskom govornicom histerično i dezorijentisano pokazuje fotografije pisaca koji remete distopijski sklad. Premijera koji za račun Beograda krčmi Crnu Goru, a svakog ko nije u saglasju s njegovim nakanama obilježava i pretvara u glinenog goluba, kojeg bilo ko može ustrijeliti. Slušajte premijera koji je, poput Zamjatina, kreirao distopiju, ali ne kao književni tekst već kao stvarnost u kojoj je kaluđeru Beogradske patrijaršije, usred Cetinja, dozvoljeno da rukama udara u kameru snimatelja, i da ga niko ne pozove na odgovornost. Kaluđeru čiju je krv s istih tih ruku oprao počivši Amfilohije Radović, izgovorivši svega nekoliko riječi.
Slušajte premijera koji će, kako je najavljeno, za nekoliko dana u Njujorku govoriti o slobodi medija?! O slobodi medija će beśediti čovjek čiji su vlažni snovi da slobodnih medija ne bude. Da slobodni mediji budu zabranjeni. Da Gradska televizija bude blokirana. Da PEN centar ne postoji. I sve te Pobjede, Analitike, Antene i drugi koji, objavljujući istinu, premijeru nanose duševni bol. A da apsurd bude potpun premijer će govoriti na konferenciji TLN organizacije, koja je priznanje „Sloboda medija“ dodijelila Željku Ivanoviću, nekad novinaru fabričkog lista, a danas daktilografu režima i vlasniku propagandne platforme Vijesti. Lovcu na slobodne medije.
E, to vam je distopija, dobri moji. To vam je i paralelni univerzum. Do nas je hoće li se i kad dogoditi Veliki prasak.
