Raniji predsjednik Ustavnog suda Crne Gore dr Dragoljub Drašković ocijenio je da ne postoji ustavni, niti zakonski osnov za razrješenje, a pogotovo ne za smjenu sudija Ustavnog suda, na osnovu inicijativa podnijetih Skupštini Crne Gore koje su uslijedile nakon odluke te instance da kao diskiminatoran ukine član 17 stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju koji je precizirao različitu starosnu granicu prema kojoj su muškarci i žene sticali pravo na odlazak u penziju.
Drašković za Pobjedu ističe da sudija Ustavnog suda može biti razriješen samo u slučajevima precizno utvrđenim Ustavom Crne Gore, a tako restriktivno utvrđivanje osnova postavljeno je prije svega zbog značaja i uloge te institucije i njegove pozicije u zaštiti načela ustavnosti i zakonitosti u državi, kao i zbog samog koncepta izbora nosilaca te sudske funkcije.
Domet inicijative
Inicijativu sa prijedlogom pokretanja postupka razrješenja sudija Ustavnog suda podnijela je Unija slobodnih sindikata Crne Gore zbog toga što su, kako smatraju, sudije na krajnje nesavjestan i neprihvatljiv način ukinuli mogućnost pozitivne diskriminacije prema ženama u odnosu na muškarce, prilikom ukidanja stava 1. člana 17. o Zakonu o PIO, koji je predviđao različitu starosnu dob za sticanje prava na penziju za muškarce i žene.
Postupak razrješenja se traži za sudije i sutkinje „koji su svojim stavom doprinijeli donošenju sporne odluke Ustavnog suda“ koja je, smatraju iz USSCG „izazvala pravnu nesigurnost i strijepnju kod građana/ki, te dovela u pitanje primjenu jednog broja članova Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (Zakon PIO) koji se oslanjaju na član 17 stav 1“, zbog čega je potrebna i hitna reakcija zakonodavca, odnosno Skupštine.
Ističu da se uporedo Ustavni sud oglušio o zahtjev i inicijativu USSCG da se o ovako važnoj materiji raspiše javna rasprava, odnosno zbog propuštanja prilike da, kad je već norma ukinuta, odloži njenu primjenu „u roku do tri mjeseca određivanjem datuma njenog objavljivanja u Službenom listu Crne Gore“.
Taj pravni osnov Ustavom je utvrđen samo za razrješenje sudija redovnog suda, ali ne i sudija Ustavnog suda – kaže on.
Prema njegovim riječima, za potpunije i jasnije sagledavanje ovog pitanja, potrebno je, podsjetiti da Ustav razlikuje prestanak funkcije sudije Ustavnog suda prije isteka vremena na koje je izabran od razrješenja dužnosti sudije Ustavnog suda.
“Ustav utvrđuje tri osnova za prestanak funkcije predsjednika i sudije Ustavnog suda prije isteka vremena na koje je izabran i to: ako to sam zatraži, kada ispuni uslove za starosnu penziju i ako je osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora. Za razrješenje, pak, predsjednika i sudije Ustavnog suda
Ustav propisuje takođe tri osnova i to: ako je osuđen za djelo koje ga čini nedostojnim za vršenje funkcije, ako trajno izgubi sposobnost za vršenje funkcije i ako javno ispoljava svoja politička uvjerenja”, naveo je on.
Dodaje da Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore samo razrađuje i konkretizuje ustavne odredbe o nekim od osnova prestanka funkcije sudije prije isteka vremena na koje je biran, odnosno razrješenja sudije dužnosti.
“Na osnovu prethodno rečenog, jasno je da ne postoji ustavni, niti zakonski osnov za razrješenje, a pogotovo ne za „smjenu“ sudija Ustavnog suda po podnijetim inicijativama”, naglašava sagovornik.
Poenta restrikcije
Na pitanje zašto su osnovi za razrješenje sudija Ustavnog suda tako restriktivno Ustavom utvrđeni, Drašković navodi da postoji nekoliko razloga koji proističu prije svega zbog značaja i uloge institucije Ustavnog suda u zaštiti načela ustavnosti i zakonitosti u državi.
“Ustavnom sudu je zato i opredijeljeno posebno mjesto u normativnoj strukturi Ustava koje je dokaz njegovog izdvojenog statusa u odnosu na sve druge institucije državne vlasti, ali i potvrda njegove specifične uloge i nadležnosti koju ima. Uz predsjednika države, Skupštinu i Vladu, Ustavni sud je samostalan i nezavisan vrhovni državni organ sa najvećim autoritetom koji je u funkcionalnom smislu izvorni čuvar i garant jedinstva ustavnog sistema i ustavnosti i zakonitosti u najširem značenju. Takav ustavni položaj Ustavnog suda u određenoj mjeri ga čini pravno nadmoćnim u odnosu na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast čije akte ocjenjuje sa stanovišta usklađenosti sa Ustavom”, kaže Drašković.
Dodatni razlog za restriktivno utvrđivanje osnova za razrješenje sudija Ustavnog suda, prema njegovim riječima, „odraz je Ustavom i Zakonom o Ustavnom sudu utvrđenog načina izbora sudija i uskog kruga lica iz koga se sudije biraju“.
“Sudije Ustavnog suda bira Skupština po posebnom postupku, nakon obavljenog razgovora sa prijavljenim kandidatima, na prijedlog Ustavom utvrđenog predlagača, a to su predsjednik države ili nadležno radno tijelo Skupštine (Ustavni odbor)”, navodi on.
Podsjeća da se sudije biraju iz reda istaknutih pravnika koji svojim stručnim kvalifikacijama, uspješnom intelektualnom i profesionalnom pravničkom radu i dostignućima rada, ali i ljudskim, moralnim vrijednostima, mogu da odgovore zahtjevima efikasne i brze zaštite ustavnog poretka i ljudskih prava i sloboda.
“Tako precizno utvrđen, kompleksan i autoritativan postupak izbora sudija Ustavnog suda je prvo i osnovno jemstvo njihove lične nezavisnosti u zaštiti integriteta ustavnog poretka”, kaže sagovornik.
Konsekventno mjestu i ulozi institucije Ustavnog suda i načinu i postupku izbora sudija, i razrješenje sudija je, ističe Drašković, zbog svog značaja i osjetljivosti, Ustavom uređeno preciznim i restriktivnim utvrđivanjem razloga za razrješenje.
“Takav pristup u utvrđivanju odgovornosti sudija Ustavnog suda dalja je garancija njihove nezavisnosti, ali i samostalnosti Ustavnog suda kao institucije. Liberalnije ustavno uređenje razrješenja sudije derogiralo bi sve prethodne garancije njegove nezavisnosti. Restriktivno utvrđeni osnovi za razrješenje istovremeno odražavaju i povećanu odgovornosti sudije Ustavnog suda za obavljanje funkcije”, zaključuje Drašković.
