Crnogorski muzičar, umjetnik posebnog duha, nevjerovatno zanimljive biografije, kaže za list „Elektroprivreda“ da je ponosan na ono što jeste, što daje, kroz muziku, drugima, jer to „nešto“ vuče iz crnogorskih krša, nešto osebujno, svoje, prepoznatljivo. Osvrće se na prošla vremena, jer su to bila „vremena vaspitanja“, ali tutnji i kroz sadašnje vrijeme, vrijeme grabeži, promovišući umjetnost koja ga definiše i kao umjetnika ali i kao čovjeka.
Dragoljub Đuričić je rođen na Cetinju. Porijeklom iz Cuca, i mjesta Kobilji do, koje je „Cuckom jekom“ ušlo u muzičku istoriju. Iako 46 godina živi i stvara u Beogradu, ostao je duhom i kreacijom „iz ovog krša“, odakle crpi energiju, ideje i..stvara.
-Vrijeme i nemir ljudski nikako da stanu. Ja se osvrćem na neka prošla vremena, na vaspitanje prošlih vremena, a ovo sadašnje je vrijeme grabeži i ako hoćete da budete u njemu, mora da tutnjite velikom brzinom ili, naprosto, da se sklonite. To vam je tako!
Nakon grupe „The end“ iz Herceg Novog, davne 1970.godine, preko „Exodus“-a, „Ribelli“-ja, YU grupe, „Leb i sol“, „Kerber-a“ do Bedem festa 2019. šta vrhunski umjetnik, kao što je Đuričić, ima još da „istraži“?
-Čini mi se da neću dovoljno živjeti da sve što želim da uradim i zaista uradim. Eto, recimo, imam u planu nekoliko performansa, sa novim i čudnim instrumentima, htio sam i Cucku jeku da izvedem i u Briselu...naravno, za sve to treba i novca i vremena, ali mislim da čovjek treba da radi u svojoj profesiji sve dok mu teče krv. Meni ni danas nije teško da vozim 1000 km, odradim koncert i vratim se kući.
Njegujem taj izvorni zvuk; on je originalan i poseban. Jer ako sviram američku muziku, šta sam napravio? Ništa! Mi se ovdje svi, uglavnom, prezivamo na –ić i ja želim, kad sviram u bilo kojoj zemlji na svijetu, da se to –ić prepozna. Mislim da sam u tome uspio jer kad god sviram, bilo gdje, ljudi znaju odakle sam-i to preko muzike. I još nešto-ja ne znam da pjevam, ali znam da „ričem“. Zanimljivo mi je kad neko na moju „riku“ reaguje...sjećam se nekih Čolićevih koncerata gdje sam bio gost..I sad Zdravko ima jak glas, pjeva kao slavuj, ali kad ja uzmem mikrofin, odmah ga smanjuju jer kad počnem-svi se prepadnu!
Đuričić je bio član pratećih bendova Zdravka Ćolića i Đorđa Balaševića, kao i ostalih velikih zvijezda tog vremena: Zlatka Pejakovića, Kemala Montena, Davorina Popovića, Arsena Dedića, Gabi Novak, Lole Novaković, Bisere Veletanlić, Nade Knežević....1977. godine nastupa u grupi "Mama-Coco" sa Vladom Nikodijevićem i pjevačem Dadom Topićem, a godinu kasnije ova grupa prati Zdravka Čolića na, do tada, a i poslije, najvećoj turneji po SFRJ koja se zvala "Putujući zemljotres". Tada se snima i prvi muzički film bivše Jugoslavije "Putujući zemljotres".
-Ponosan sam na taj period, bilo je to vrijeme velikih koncerata...pa Zdravko je redovno pjevao pred 50-80 hiljada ljudi...Poslije je došla „YU grupa“, pa „Leb i sol“, „Kerber“...Saradnja sa velikim brojem različitih umjetnika, od svjetski najpoznatijih do alternativnih.
Đuričić je snimio preko 70 albuma, odsvirao više od 6000 koncerata na svim kontinentima, osim Antarktika. Njegov način sviranja bubnjeva, učinio ga je poštovanim i jednim od najpopularnijih jugoslovenskih muzičara uopšte. Bubnjeve je „izbacio u prvi plan“, ali i u grupu vodećih solističkih instrumenata:
-Ja sam ponosan na ono što nosim; nikada se sebe nijesam stidio, u suštinskom smislu te riječi, niti se prilagođavao drugim vrstama muzike. Mene se i Afrikanci i Japanci i Brazilci čude šta sviram, ali kad čuju tu muziku, znaju da je moja. Jer suština svakog čovjeka je da sebe gradi.
Često se pitam, kad prođem kroz Njeguši, dje je Njegoš živio, kako je mogao onoliko mudrosti i pameti servirati Londonu i Rimu i Parizu i Berlinu? Pa i iz naroda..jer poprilično smo bili....
Povodljivi?
-..pa i to...ali i bisti! Kakve mudrosti i misli je Njegoš ostavio, a sa kime je živio, gdje je živio i kako je živio! To je za veliko poštovanje....Imam ja jednu pjesmu u kojoj nabrajam crnogorska imena; kad dodjem do imena Njegoš-dalje ne nabrajam. Nema kud dalje...Da se razumijemo: ne mogu moji bubnjevi se uspoređivati sa ogromnom baštinom naših predaka, književnika, pjesnika, slikara...Ali, ono što sam napravio, u svjetskim razmjerama, me „zabrinjava“, pravi mi veliku odgovornost. Jer u Enciklopediji engleske muzike, uvršten sam, kao 36.-ti od ukupno 50 nacionalnih bubnjara, a to je zaista veliko, to me raduje i čini srećnim!
Britanski "Independent" je 1995. pisao o Djuričiću kao „moćnom i ostvarenom rock bubnjaru, koji se specijalizovao za izbacivanje rolanja, neredovito tukao toms na način koji podsjeća na Edvarda Vesalu." Ipak, osim bubnjeva, ovaj ostvareni umjetnik se bavio i muzikom za pozorište i baletske predstave.Radio je, tako, muziku za 20 pozorišnih predstava među kojima su: Art, Reservior Dogs, Bliže, Policajci, Burn This, Pop Corn, komponovao muziku za balet "Dr. Džekil i Mr. Hajd" u Narodnom pozorištu, ali i za film:
-Radio sam nedavno muziku za film Puriše Đorđevića! Zamislite, ta legenda snima film o Branku Ćopiću sa 96 godina! To je bilo divno...Takođe sa Goranom Bulajićem „Dobro veče, oče“ od Danila Kiša...jako sam ponosan na muziku koju sam radio za ovaj film jer iz nje izbija sva surovost i mudrost crnogorskog krša. I tu sam radio, a nijesam ni znao šta radim i kako će to da zvuči, dok nije izašlo...Kao i u životu..Mislim da je odgovor na mnoga pitanja:posvećenost. Vidite, meni je potpuno svejedno da li sviram pred 100 ili milion ljudi! Sviram za sebe i u sebi i sve nosim na sebe! To je naša mentalitetska odlika jer ako ne nosimo sve „na sebe“ ne bi iz ove sirotinje imali npr. tako bogatu narodnu nošnju, a kamoli što drugo!
Krajem 1998. godine Đuričić osniva grupu The drums company, sa kojom nastupa širom bivše Jugoslavije, Mađarske, Holandije, Norveške,Italije, Njemačke, Austrije, Grčke, Švedske, Monaka…Sa holandskim kompozitorom Laurens van Rooyenom učestvuje u spektaklu "Dance-Opera", ORFEO u Amsterdamu 2006. godini. Nastupao je sa italijanskim D.J. Spankox (Agostino Karollo) i sa holandskim D.J. Jeroene Post. Osvajač je bezbroj nagrada:
-Znate kako; nagrade prijaju, ali nijesam neko kome one presudno nešto znače...sreo me jedan drug od sina prije nekoliko i pita mogu li mu dati neku vinil ploču da ima? Kažem, mogu, naravno, mi kući-a tamo nijedna! Eto tako vam je to i sa nagradama. Važno je da gradiš sebe svakog dana, da napreduješ, da stvaraš, a nagrade...? Eto, dobio sam prije nekoliko Zlatnu značku za životno djelo“. Životno djelo? Pa još sam živ? Jesam poslao sina da je uzme, ali ja nijesam htio...imam još posla..
Znači, i dalje ste „najotporniji umjetnik“?
-Uvijek!
A đe je nestala ona čudesna, pozitivna energija protesta, oni ljudi koji su budili nadu u građansku Srbiju?
-Lako je ubiti bunt. Ako jednom akademiku neka priučena voditeljka Pinka postavi pet glupih pitanja, on nikad neće doći ništa da priča! Ugušili ste ga! Ali će oni koji pričaju stalno, i dalje pričati i soliti vam pamet...Nijesam član nijedne partije i politika me ne zanima..Svirao sam na protestima opozicije protiv režima Slobodana Milođevića jer sam imao svoj neki lični razlog: da naša djeca ostanu ovdje, da tu traže svoju budućnost, da slobodno putuju po svijetu i da žive život. To sve, naravno, kada smo bili jedna država. Mene danas ne može Crna Gora natjerati da protestvujem jer plaćam porez u Srbiji, ali bogme ni Srbija jer sam Crnogorac. ... U ovom današnjem vremenu, kojeg često karakterišem kao sunovrat čovječanstva, ja želim drugo; recimo želim da odem na planinu Taru i da razgovaram sa 250 djece dnevno! Imao sam situaciju da mi je jednom prišao dječak od 12 godina, i rekao da sam uspio da mu promijenim život za 45 minuta. Na bolje, naravno. Pitanje je ko će mu promijeniti život ostalih 23 časa dnevno...
Poenta ove priče je sledeća: Čovjek mora živjeti sa vremenom, prihvatiti novo, a ne zaboravljati staro. Ja ne mogu i neću da zaboravim odakle sam, što sam i kakav sam; to čini moje iskustvo, a sve ove novotarije treba „koristiti“ u onoj mjeri koja obogaćuje život i doprinosi nekoj vlastitoj kreaciji.
Razgovor sa Dragoljubom Đuričićem završavamo pitanjem da li još slika? Jer malo je poznato da je svoje radove izlagao na čak 17 izložbi u bivšoj SFRJ. Kaže, pomalo...I samo za dušu...
Svirka sa dna Rimskog bunara
Na festivalu evropske radio difuzije Trans Dada (dadaizam), Dragoljub Đuričić nastupa sa dna Rimskog bunara na Kalemegdanu, u Beogradu, sa pozorišnim rediteljem, multimedijalnim umjetnikom Arsenijem Jovanovićem. Čitav događaj prenosi 50-tak svjetskih radio stanica,a kritike iz svijeta dadaizma izuzetno povoljno karakterišu ovaj performans.
Najotporniji umjetnik
Za vrijeme građanskih demonstracija 1996/1997. Đuričić predvodi grupu od 30 bubnjara. Za doček Nove 1997. godine svira na centralnom gradskom trgu pred oko milion ljudi! U organizaciji pokreta "Otpor", svira i na koncertu priređenom za doček pravoslavne 2000.godine, pred oko 200.000 ljudi! Dobija i priznanje kao „Najotporniji umjetnik“, jer je svirao i na bezbroj protestnih skupova širom Srbije do pada tadašnjeg režima 2000. godine. Često se citiraju riječi poznatog novinara Bogdana Tirjanića koji je rekao: "Od svega što se dešavalo 1996/1997. godine, i od svih političara koji su bili prisutni, ja se jedino sjećam Dragoljuba Đuričića i njegovih bubnjara“.
