Bilo je više suza nego riječi, ovako je Andrea Dragnić, srebrna „lavica“ sa Svjetskog šampionata, opisala susret sa roditeljima na podgoričkom aerodromu gdje je kadetskoj reprezentaciji Crne Gore priređen spektakularni doček.
I upravo ova emocija govori više od riječi.
U suzama radosnicama je stala svaka Andreina asistencija, pogodak, ukradena lopta, istrčana kontra, pa i neki promašeni zicer...
O Andri se naširoko priča - članica nikšićke Levalee vratila se kući i sa nagradom najboljeg srednjeg beka svijeta. Samo to što je izabrana u idealnoj postavi je potvrda da je dobro radila u klubu i reprezentaciji. I to još od pionirskog staža gdje je kroz utakmice pokazivala spretnost dok u trku vodi loptu, daje golove, sa samopouzdanjem koje nije padalo poslije promašaja ili nekog pogrešnog pasa.
6Ova 17-godišnjakinja je učenica trećeg razreda Ekonomske škole u Nikšiću. Počela da igra rukomet 2015. godine isključivo zbog seniorske reprezentacije koju je, kad god je bila u prilici, uživo gledala. Kaže da je u to vrijeme zamišljala sebe na velikoj sceni. Mogla je da vidi poštovanje i ljubav koju „lavice“ osjećaju od navijača.
Tako je krenulo, a nakon nekog vremena znala je da je rukomet apsolutno najbolji izbor. I to u Levalei kod trenera Dragana Đurđevca i Zorana Jocovića kojima je za sve zahvalna. Prije svega što vjeruju u nju.
Ova mlada đevojka mogla bi da ima blistavu karijeru, a upravo je u reprezentaciji otvorila vrata za buduće, velike stvari.
Put za medalju
Pričali smo sa mladom Nikšićankom o putu do medalje, po koju su, bila je iskrena, i otišle u Rumuniju.
- Imali smo velika očekivanja. Od prošle godine, kada je osvojena bronzana medalja na prvenstvu Evrope u Podgorici, ekipa se podigla. Znali smo da možemo do velikih stvari jer smo imali dobar tim. Svaka od nas je vjerovala i dala sve od sebe, a kako su prolazile utakmice tako je vjera rasla - kazala je Dragnić.
Iz najtežih utakmica, sa tijesnim rezultatima, priča dalje Andrea, raslo je samopouzdanje.
- Kao da smo dobile vjetar u leđa. Bile smo ohrabrene nakon nekih ključnih utakmica, što nam se i vratilo.
Jedan od ključnih duela bio je sa Slovačkom u četvrtfinalu šampionata.
- Mogu reći da je ovaj meč psihološki bio najteži. Od Slovakinja smo prošle godine izgubile na šampionatu Evrope, a mislim da su nas godinu kasnije potcijenile. Primijetile smo iz njihovih izjava, odnosno u najavi utakmice. I to nas je, mogu da kažem, još više motivisalo. Čini mi se da je ta utakmica za nas bila finale.
Nije nas samo rukomet povezao
Kao tim Crna Gora je zaslužila zlatnu medalju. Španija je u finalu, posljednjih desetak minuta pokazala više, osvojila tron, a našim đevojkama se nije imalo šta zamjeriti.
- Posljednjih šest godina smo na okupu i mislim da smo uspjele da izgradimo, prije svega, zajedništvo, a onda smo došle do samopouzdanja i psihološke stabilnosti. Tako da nijesmo samo u Rumuniji, kroz jake mečeve, sticali sve to neophodno, već kroz godine zajedničkog rada i razna takmičenja. Prosto smo se vezale i ne samo kroz rukomet. Vidjelo se na terenu. Što se tiče finala, nije nam legla zona „tri-tri“, djelovale smo zbunjeno u nekom trenutku, nijesmo se snašle, promašile i puno zicera, ispadale su nam lopte... Kao da u finišu nijesmo bile mi, ali i ovo mogu da razumijem - opravdam jer nas je umor savladao.
Podrška je bila ogromna iz Crne Gore, a i sa tribina.
- U Rumuniji nijesmo razumjele kolika je, zapravo, podrška. Na momente, kada smo bile u prilici da vidimo poruke na telefonima, vidjele smo šta se dešava. Ali, zaista mislim da mi još ne razumijemo šta smo uradile i kolika je podrška bila. Mogu da kažem da smo i dalje one klinke i sve nam je ovo čudno da nas toliko ljudi bodri i prati. Kad sjednemo i smirimo glavu, shvatićemo koliko je ovo veliko.
Javnost možda manje poznaje put mlade igračice do kadetskih visina. Napomenula je koliko je značio početak i takmičenje kroz Pionirsku ligu, a kasnije Drugu i Prvu.
- Stasavala sam kroz utakmice i to, prije svega, zahvaljujući slobodi na terenu koju sam dobijala od trenera. Samo to što smo dvije godine zaredom u završnicama igrale protiv Budućnosti za mene je bio motiv da više ,,grizem“ i da se usavršavam. Znam da je rad najvažniji i da ništa nije slučajno. Smatram da je važno da se sportista ne plaši grešaka, jer ako ne proba ili ne pokuša, neće naučiti.
Rukomet je prioritet, ali ne zapostavlja školske obaveze, zahvalna je direktoru i profesorima koji, kad god je potrebno, izlaze u susret. Ali, mora da se uči.
- Puno je obaveza i usklađujem se. Čini mi se da sve stižem.
O čemu sanja Andrea:
- Da sve ovo što smo uradile, kada dođe vrijeme, prenesemo na seniorski nivo i da nastupamo na Olimpijskim igrama.
Medalja za porodicu i Levaleu
Andrea Dragnić je medalju sa SP-a posvetila porodici – majci Nadi, ocu Zoranu i starijoj sestri Anastasiji.
- Od prve do posljednje utakmice su bili uz mene. Minut nijesu propustili. I, naravno, medalju posvećujem klubu gdje sam počela da igram - kazala je mlada rukometašica.
