Iz DPS Herceg Novi osvrnuli su se na nedavne incidente koji su uključivali strane državljane, te na dešavanja koja su pratila te događaje.
Saopštenje DPS Herceg Novi prenosimo integralno:
"Proteklih dana dosta toga je rečeno na temu razloga što su turski državljani kažnjeni za događaj u kojem nijesu učestvovali. Potrebno je možda reći i nešto više o tome kako su svi crnogorski građani kažnjeni istom politikom vladajuće većine zbog kojeg su i Turci proglašeni krivcima. Ta politika se zove zloupotreba straha.
Pretpostavimo da je nedavno ulično divljanje probuđeno kao spontani izraz straha (a ne organizovano pokazna vježba, tj. najava nekih novih 90-tih). Zaboravimo načas laži, namještaljke, namjerne greške i zaglušujući muk sa najviših adresa. Pretpostavimo da su maskirani crnokošuljaši zaista tražili pravdu i kažnjavanje zlodjela na Zabjelu. Dozvolimo da je i njihovo zlokobno uniformisanje bilo spontano, te da je i nagli prekid divljanja (kao “na dugme”) bila posljedica spontane promjene sentimenta; zamislimo doista da su protestovali protiv nesuvisle imigracione politike svoje vlade, a ne protiv prisustva svih onih koje nazivaju Turcima.Doduše, oni nijesu tražili pravdu niti odgovornost nadležnih povodom nekih drugih zločina – ali to je valjda zbog toga što su počinioci tih zločina ipak “naši”, a ne Turci.
Iz te pretpostavke spontanosti, zaključićemo da su tajni noćni piromani i gnijevni branioci “majki i sestara” djelovali ne samo spontano osvetnički već i spontano preventivno, jer su valjda bili obuzeti parališućim strahom od onog što bi se još moglo desiti, nastave li Turci (I svi ostali koje tako nazivaju) da nesmetano žive, djeluju, plaćaju zakupe i poreze I zapošljavaju lokalno stanovništvo u voljenoj im, vrloj i dosad neukaljanoj, Crnoj Gori.
Jer strah je zaista uzrok ksenofobičnog ponašanja. Ksenofobija je, etimološki, upravo "strah od stranca" (od grčkih reči xenos – stranac i phobos – strah). Prijetnja se percipira kao materijalna (gubitak resursa ili posla) ili simbolička (gubitak kulturnog ili nacionalnog identiteta), ili kao mješavina oboje. Ključni psihološki mehanizmi ksenofobije uključuju elemente koji imaju potencijal da trajno štete psihološkom biću pojedinca i društva, jer neprestani strah od lične i kolektivne ugroženosti dovodi do patologije ponašanja, uključujući ekstremizam i nasilje.
Kada mediji, a naročito drušvene mreže, afirmišu i osnažuju ksenofobne emocije kroz senzacionalne priče i dezinformacije, oni ciljano i namjerno hrane ekstremizam. Kada politički lideri, eksploatišući postojeće strahove i nesigirnosti, šire svoju bazu podrške podržavajući narative tipa “mi protiv njih” oni crtaju metu manjinskim grupama I imigrantima radi postizanja ličnih i političkih ciljeva.
Nasuprot njima, političari koji kreiraju racionalnu, integrativnu imigracionu politiku I tretiraju imigrante kao ljude i kao vrijedan ekonomski resurs, uspijevaju da izgrade prosperitetna društva (primjer: Španija pod vođstvom premijera Pedra Sančeza, tokom prošle godine bilježi najvišu stopu privrednog rasta u Evropi – 3,5%, revidirana stopa – a jedan od ključnih faktora koji su doprinijeli robustnom rastu je visoka stopa imigracije – jer većina imigranata radi u brzorastućem uslužnom sektoru.)
Ukratko – ksenofobija kojoj svjedočimo posljednjih dana je naučeni oblik ponašanja koji se naslanja na bazične ljudske instinkte, ali je oblikovan, hranjen i snažen od strane onih koji znaju šta rade. Na ovim osnovama smišljeno je građen fašizam, nacizam i mnogo drugih zlih “izama”. Zloupotrebom straha u mirnodopskim uslovima, ne stvaraju se zdrava društva.
Društvo koje nije u stanju da na nivou ubjedljive većine razumije razarajući duh takvih kretanja, razvija opasnu kolektivnu patologiju čije će ozdravljenje biti sporo i bolno. Društvo u kojemu sudije štite spomenike ratnim zločincima, u kojem se pale objekti i ne otkrivaju vinovnici, u kojemu ulica rješava posljedice takvih kretanja, dok vlada šalje policiju da obezbjeđuje rulju umješto da štiti zakone – nije ni blizu rješenja unutrašnjih problema koje stvara zloupotreba straha. Jer kod nas ne žive u strahu samo ksenofobični i zavedeni.
Osim stranaca, manjina i ksenofoba, ona zdravija, otvorenija strana zajednice opravdano strahuje od budućnosti u polarizovanom, sluđenom, anksioznom, konfliktom, neslobodnom, korumpiranom društvu. Ukratko, svi živimo u nametnutom strahu i beznađu, jer država I institucije uporno ne rade svoje poslove. Zato – da se vratimo na početnu tezu – u dugoročnom smislu, gotovo je nebitno jesu li maskirani momci izašli na ulice spontano ili organizovano. Stepnja je već bila sveprisutna.
Kakva rješenje nam nude nadležni? Zašto vlada ne predlaže ni jedno dugoročno rješenje? Zašto politički vođe vladajuće većine nijesu spoznali dokle su nas doveli? Ili jesu, pa zadovoljno trljaju ruke?
Jedino što smo dobili je premijerova najava: “Sagledaćemo situaciju ponovo”, u vezi uvođenje viznog režima turskim državljanima – mjera na koju je prisiljen okolnostima. U redu, turski državljani moći će ponovo putovati u Crnu Goru bez viza. Na koji način to rješava stanje crnogorskog društva? To je, izgleda, nebitno za vlast.
Da li, recimo, Javni servis planira seriju ekspertskih debata na temu istinskih uzroka straha u kojem nastavljaju da žive građani? Ili su za Javni servis, političari većine isključivi stručnjaci za sve?
Da li vlasti gradova u kojima su paljeni i vandalizovani lokali, prave akcione planove u cilju zaustavljanja razarajućih procesa u svojim gradovima? Zašto nijesu pronađeni i imenovani počinioci paljenja u Herceg Novom?
Da li se Vlada pita zašto nam omladina luta, posrće, zašto je zanemarena, društveno neangažovana i želi što prije da ode odavde? Ili im odgovara da se sve navedeno prihvati I normalizuje?
Naše društvo posrće institucionalno i moralno. Nemamo ni jednu platformu za produktivan društveni diskurs, oko koje bi se mogli okupiti stručnjaci i građani raznih ideoloških pozicija, da u civilizovanom dijalogu artikulišu zabrinjavajuće pojave, te da nas razumijevanje I zajedničke inicijative povedu ka iscjeljenju i napretku društva. Ili nam to ne treba? Jesmo li prihvatili da je jedini poželjan društveni napredak izgradnja stanova za prodaju
Svi smo donekle odgovorni za opšti sunovrat u desno. Ako se protiv njega ne budemo izborili, nedavni događaji će biti samo početak nečega mnogo mračnijeg. Vlasti to znaju i na tu temu glasno tihuju. Takvo vođenje nacionalne politike pogubno je za sve nas.)"
