(Specijalno za Portal Analitika iz Zagreba)
Što se Hrvatske tiče, turizam nije samo sezonska tema, mada se iz nekih drugih, politikantskih razloga, ljeti forsira slika o svijetu koji se temelji i počiva na turizmu kao što je nekad ležao na divovskim kornjačama ili plećima nekog dobrohotnog kolosa.
Tako se ta ekonomska djelatnost uporno nameće kao neupitni nacionalni interes zbog kojeg par mjeseci svi moramo biti bezrezervno nasmiješeni i strpljivi, dok teturamo pod bremenom od 35 i više celzijevaca, ili ćemo u protivnom kolektivno propasti, skupa s državnim budžetom kojega stalno panično krpamo golemim inozemnim kreditima.
Slučajevi koji uznemiravaju i opominju: A onda neka budala razbije retrovizor ili nos nekom gostu, recimo, iz Srbije, i već smo izloženi duploj dozi znojenja, ovog puta ne zbog vrućine. Nije da će nas zbog toga izbaciti iz Ujedinjenih naroda ili čekaonice za Europsku uniju, ali svakako se mučimo i sami sebi objasniti što se zbiva.
Ove godine, konkretno, takav jedan slučaj učas je raspršio idiličnu projekciju Hrvatske, "male zemlje za veliki odmor" - tako smo si onomad tepali – dakle, Hrvatske kojoj je gostoljubivost svetinja, naročito ako je dobro plaćena. Kao da nam nije dosta jada zbog gole činjenice da ćemo ove godine teško prebaciti šest milijardi eura prihoda od turizma; lani je to bilo 6,2 milijarde, preklani 7,5 milijardi, itd. Udio turizma u BDP-u je prije dvije godine bio 22 posto, a danas je riječ o jednoznamenkastom broju postotaka. Logično, u stalnom padu su i broj noćenja i broj sezonskih radnika u turizmu, grani čija važnost dolazi do izražaja tek kada se prisjetimo da ona po svom karakteru ustvari okuplja niz drugih djelatnosti, od poljoprivrede do građevinarstva.
Sve nam je gore, drugim riječima, a počesto i sami činimo razne svinjarije ne bismo li vlastiti položaj turističke destinacije dodatno pogoršali. Nije isključeno da je nasrtaja na turiste iz navedene susjedne zemlje bilo još, no primjer iz Vodica pokraj Šibenika, otprije dva tjedna, u svakom je slučaju zadobio simboličko, paradigmatsko značenje odnosa "svih" Hrvata prema "svim" Srbima, što je relacija ionako dugotrajno narušenih karakteristika, kao što je poznato.
Ministrova istraga incidenta: Stvar je, otprilike, izgledala ovako: skuter koji je naišao iz zabranjenog smjera prepriječio je put vozilu s beogradskom registracijom, na što je putnik iz automobila izašao i s motociklistom poveo kratak dijalog neznanog sadržaja. Zatim je dobio jedan ili više udaraca u glavu, navodno, uz povike "marš iz Vodica, četnici, ovdje niste dobrodošli"...
Uslijedile su reakcije osude, a ministar turizma Damir Bajs požurio je istragu kojom na koncu nije službeno utvrđeno da je do incidenta u osnovi došlo radi šovinističkih razloga. Na stranu sad pitanje koliko smo skloni povjerovati takvom zaključku hrvatske policije, dovoljno je da ustanovimo kako su rečeni motivi, bez obzira na početno stanje, do kraja epizode očito našli svoju značajnu funkciju.
Inače, slična prijetnja u Dalmaciji – ponajviše tamo, govoreći o hrvatskom dijelu Jadrana – podjednako visi nad glavama i automobilskim registracijama Zagrepčana, Bosanaca i Hercegovaca, Slovenaca, Crnogoraca itd. Nije to neka utjeha za Srbe, jasno, ali je put k objašnjenju što bi točno moglo biti na stvari.
Multinacionalnost incidenata: Baš ova godina je u smislu višenacionalne zastupljenosti sudionika incidenata, zapravo, veoma rodna i šarolika, pa stranice crne kronike u medijima podsjećaju na izvještaje s Olimpijskih igara.
Ovih je dana čak i jedan napad na dvojicu Australaca u Splitu izgledao po novinskim izvještajima kao utrka s preponama u kojoj su se spomenuti gostujući natjecatelji ozlijedili jer su finiširajući morali doskakivati na čvrsto tlo sa, pa, nešto malo veće visine - desetak metara. Još zanimljivija scena u tom pogledu ovog ljeta je Dubrovnik, grad koji se ranije uopće nije isticao po nesigurnosti za strance.
Dosad je najveća mrlja na takvome njegovu imidžu bila misteriozna pogibija mlade Britt Lapthorne iz Australije prije dvije godine, dok sad izgleda kao da se tamo hvata zalet u smjeru statistički kudikamo ozbiljnijih dosega.
Doduše, prvi razvikaniji žešći nasrtaj poduzeli su stranci, nekakvi tinejdžeri iz Francuske, na izvjesnoga domaćeg mladića, i poslali ga u bolnicu gdje su mu liječnici jedva spasili život. Onda je jedan Dubrovčanin podjednako gadno prebio jednog Brazilca, da bi se na kraju grupa mladih Nijemaca sukobila s grupom lokalnih im vršnjaka, bez težih ozljeda. Slični se izvještaji u javnosti već vide uobičajenima, nitko se više toliko ne čudi nasilju prema turistima ili nasilju općenito, što je bez ikakve sumnje najgori mogući efekt kojeg smo mogli registrirati – da se na to naviknemo.
I dalje se ponašamo kao da je tako oduvijek bilo, a nije bilo, nipošto. Još jedan od popularnih slogana hrvatskog turističkog marketinga, "Mediteran kakav je nekad bio", zbog toga poprima sve ciničnije značenje. Jer ovaj tu, naš Mediteran, nekad uopće nije tako okrutno bio niti prebijao.
Ksenofobija - globalni fenomen: Rastuća ksenofobičnost, dakako, nije ekskluzivna mana Hrvata u odnosu na putnike ili generalno došljake iz susjedstva ili iz dalekog svijeta, nego je posrijedi fenomen kontinentalnih proporcija, u najmanju ruku.
I to bilo da govorimo o zapadnim, razvijenijim državama koje su se zatvorile, uspoređujući to s vremenom otprije pada Berlinskog zida, ili da promatramo istočne, tranzicijske zemlje čija su društva u velikoj mjeri otvoreno progovorila jezikom ljute mržnje prema Drugome. Nije im za to trebao niti rat, a kao što smo se mi ovdje, mi iz bivše SFRJ, marljivo kontekstualizirali, te digli svoje najgore osjećaje na neku puno višu potenciju.
I zato, najcrnji u tome mučnom ogledu, gdje podloga i dalje izgleda reklamno primamljivo, s mirisom kreme za sunčanje i bojom preplanule (ženske) kože, nije fakat što se incidenti s turistima uopće događaju, nego to što ih mi tako ledeno pragmatično stavljamo u isključivi okvir turizma kao ekonomske formule s egzaktnim plusevima i minusima, gdje nijedna razbijena glava ne znači prvenstveno to – bol i strah i poniženje za onoga tko je nosi na ramenima - nego štetu za ukupnu financijsku bilancu domaćina, kad najesen ostane sam. A poticaj za svjetonazorski zaokret ipak bi morao poteći od vlasti čiji mandat zadaje i jasnu odgovornost za to.
Dok se to ne osvijesti i empatijski ne probavi, teško može biti ikakvog pomaka nabolje.
Da budemo još malo ironični, ako ćemo pravo, teško da bez toga može biti i ekonomskog napretka za hrvatski turizam. Malo autorefleksije na treningu u predsezonskom razdoblju, za razbijanje sebičnosti i samoživosti, donijelo bi nam više zarade, ne samo društvenog zdravlja, od standardnih priprema s čišćenjem, peglanjem i farbanjem kulisa na jednoj od najljepših obala na svijetu. Uostalom, s tom posljednjom činjenicom, onom kojom se najradije razmećemo, mi sami nemamo ama baš nikakve veze.
Igor Lasić
