Kroki 1. Crna Gora je vazda imala više izdajnika no izdavača i više tuđih nego svojih izdanja pa se čo’ek čudu načuditi ne može otkud dva sajma knjige tako maloj i pritalaušenoj zemljici. Reklo bi se po narodski; udreniji smo da izdamo domovinu no knjigu o domovini. Neke knjižare sa ozbiljnom tradicijom pretvorene su u banke, butige, kafiće i buregdžinice. Knjižare su, za boljeg zemana, bile na udarnim mjestima u gradu; na uglovima trgova da se i onaj kome nije do knjige makar očeše o knjižaru. Sada imamo dva sajma u jednom gradu a niti jednu svoju knjižaru sa dominacijom domaćih izdanja. Čak su i tzv. ,,gradske“ knjižare u tuđim rukama. Tako su nam i sajmovi tuđi pa smo nakitili dva komada u jednoj godini; jesenji internacionalni i proljećni međunarodni! A kako ga drukče nazvati kad bi naša izdanja, sa oba sajma, stala na jedan astal. Nije valjda da je onaj proljećni nacionalni? Nije dati Crna Gora intelektualno zadivila region izdavaštvom pa ga na podmuklo izrabljuje preko svojih knjiga? (Prikladnije bi bilo da Crna Gora organizuje sajam izdajnika a ne izdavaštva).
Nama je doduše i ljeb koji ijemo međunarodnog padrijetla jer se ođe ne proizvodi ni zrna domaćega. Ako bi domaće izdavače poredili sa žitom, onda bi se viđelo da dobro stojimo s kukoljom. Kako se ni zorni mediji, niti medijatori ne razumiju bogzna u knjigu, oni u foto galerijama u prednji plan izbacuju izdaju a ne izdanja. Najbolje se to vidi na grupnom portretu s damom… koja je sve držala pod kontrolom. (Ako je autor grupnog portreta slikao ironiju onda je slika uspjela). Tiskaju se u kadar, kao kakvi žbiri… a inače ne tiskaju ni pismo majci! Ko su ti ljudi i otkud su dolutali u svijet knjige? Liče na izbjeglice ispred bodljikave žice, koja im čuva leđa. Kuku majci i kuku knjizi kad ne znaju da svoja knjiga glavu čuva a oni su se zaglavili u tuđe. Tuđa knjiga je pljunuti naš obraz i odraz svijesti podane drugima. Kad nemaš nikoga svoga... Knjigo moja, pređi na drugoga!
Kroki 2. Toga dana sam kupovao hljeb više puta i nijesam uspio. Nijesam udren za bilo kakvu trgovinu, ali sam doma ostao sam i morao sam se snabdjeti osnovnom namirnicom. Stao sam kod prve pekarnice. Troje ih je bilo u redu. Prodavačica je usluživala prvog. Liznula je prste, gotovo pljunula u njih; uzela kesu i istim prstima prihvatila proizvod, turila ga u kesu i uzela novac. Brkala je malo po kasi i vratila kusur istom rukom. Pročitao sam neđe da je novac najzagađenije sredstvo u razmjeni dobara, jer ništa ne ide toliko od ruke do ruke. Odustao sam od pljunute osnovne namirnice sa ostalim dodacima.
Otišao sam u sljedeći dućan za isti proizvod. I tamo se odvijala lizana usluga. I tu sam odustao od usluge.
Idem dalje. Trgovina je bila pored glavne pijace i sve je mirisalo na svježi hljeb. Bila je u sklopu pekare. Rekoh u sebi, prilazeći staklenom šalteru za vanjsku uslugu, ovo je konačno pravo. Debela prodavačica, pretila ka kuvarica, mi se obratila:
„Šta želite?“
„To što imate!“ (Šta drugo da poželim, u pekari se ne kupuje željezo.)
„Izvol’te?“
„Jedan crni!“
Iz okrugle glave palacnuo je zaobljen jezik crven ka’ žiška i vlažan ka krastavac. Gotovo se cijedio niz prste. Uzela je kesu zdepavom šakom, prihvatila jedan crni i ispostavila ga na šalter. Posegao sam rukom u džep i izvukao... ništa!
„Oprostite, zaboravio sam novac!“
„Svejedno - rekla je, trudeći se da bude dobra koliko je teška.“
„Donijećete!“
„Hvala, neću sigurno, daleko mi je kuća od vas.“
Onda sam se śetio pekare nekog „Sveca“, koju su baš sinoć predstavili na lokalnoj televiziji. Poznata je po dobrom pekaru koji je navodno nekad pekao manastirski kruh. Prodavali su ga na kiosku. Obrnuo sam se k prodavačici koja je bila sva u staklu i bjelilu da se higijena vidi sa svake strane. S onu stranu šaltera, u zelenoj zdjelici od gume, bio je priručni vlažni sunđer, takođe zelene boje. Ali to je nekad bio, a sada je mrk da mu ni crni hljeb nije ravan. Jebem ti sveca, ljebac mi se ogadio.
Obrnuo sam doma. Ušao sam u kuhinju. Uzeo sam narodni kuvar, liznuo prst i krenuo u pretragu da nađem rubriku, hljebno tijesto. Lickao sam prst više puta listajući, dok nijesam nabasao na traženi odjeljak i uputstvo: „500 g crnog brašna.1 kašičica soli.1/2 paklice svježeg kvasca 2-3 dl. mlake vode.“
Kad sam iščitao uputstvo, izvadio sam ćesu brašna tip 950, sasuo ga u plastičnu vanglu, uzeo so po propisu, vode po preporuci. Onda sam zasukao rukave, pljuno u šake i zamijesio jedan crni. Sve nam je pljunuto, neću da izlazim iz prosjeka. M.R.Š.
