Na stih koji osta kao DODIR SVILE njegove pjesmarice.
Ooogromne, široke duše kao njegova ravnica, zvijezde je poslije brojanja rukom hvatao.
I u oči ih smiještao da mu kao ferali svijetle do nove pjesme i do gitare.
Da “ubode”pravo u lijevu pretkomoru srca.
I da ostane dugi miris ružmarina i opora sjeta divljeg badema,nostalgija odlazećeg cirkusa ili čežnja iza trske i šaša za lepom protinom kći.
Znao je vražje “Bog te vido” perom pa notom,pravo u pjat, kod gostoprimnog kuma i kume Side.
Niđe se tako nije dobro jelo, baš!.
Vezala bih mu onu bijelu mašnu sa kose prve ljubavi njegove, i svoje, u spomenar na vrijeme ljudi i vrijeme ljubavi koje je Đorđe Balašević poškropio svetom vodicom lirika nepopravljivog.
Sa njim se moglo i još uvijek može računati na na nas iz pedeset i neke.
Na nas koji smo dva ili tri puta viđeli Tita. Nas u čije ime je vrisnuo naredbom da nam ne lome bagrenje.
Život je more, Đole reče.
S ovog mora do onog tvog panonskog, kroz sve razdeljke i sva raskršća,i ćuk i slavuj i vuk i svirači i sanjari,paori i mornari, ostaju uz portret života tvog.
Da ti se poklonimo.
Da ti zahvalimo za noći i jutra, za kafanu, ravnicu i more, za čardaš i čardak.
Ladačkog i Puba, za onu malu sjenicu.
Za “talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog, a crnu nisi štedela ali bez nje bi Bela još izbledela”.
Odlaziš sa ove bande od bolesti načete, od neke mržnje proklete, da nam odozgora odakle neko to vidi sve, poješ i da nam naručiš po špricer u D-molu,pa ko plati zar je važno?
Meni je važno reći i to da mi je davne 2008. godine najdraži dar za rođendan bila knjiga “Dodir svile” koju su mi bez svjetlucave karte, onako golu, iskrenu i tvoju darovali Nebo i Ugi sa posvetom: “Da, sve to dođe na svoje
Odavno pravila znam
Samo tuge se broje.
Da, opet tornjevi tuku na Svetog Luku
Jesen je kriva
Uvek me rastuži siva”.
A đe si baš pred proljeće usnuo?
