Još su se mogle gajiti izvjesne iluzije da naš aktuelni premijer, naravno instaliran od Crkve Srbije i beogradskih dvorskih krugova, sa obilnim četničkim resantimanom, ipak ne misli da je potrebno Crnu Goru do kraja rasturiti i pretvoriti u takozvani „srpski svet“. Još se moglo povjerovati da premijer Krivokapić iskreno vodi Crnu Goru prema sigurnom članstvu u Evropskoj uniji, još se mislilo da i pored toga što mu je cetinjska mladost na njegov ambiciozni projekat opšte srbizacije crnogorskog društva definitivno pokazala srednji prst, još je, dakle, postojala izvjesna šansa za kakvom takvom građanskom budućnošću Crne Gore gromoglasno dovedenom u pitanje izbornim trijumfom pretežno crnogorskih neofašista 30. avgusta 2020. godine.
Uostalom, da je bar izvjesnim iluzijama i sada definitivno izjalovljenim nadama u ljudskiju budućnost Crne Gore, pod sadašnjom vladajućom većinom, alijas ovakvim vladinim vođstvom, bilo izvjesnog mjesta za mogući optimizam - upućuje činjenica da je gospodin Zdravko Krivokapić, akademski čovjek, univerzitetski profesor i, pored vlastite vjerske zatucanosti, koju na svakom koraku demonstrira, intelektualac, valjda znatno širih interesovanja od vlastite struke? Očekivalo se, u najmanju ruku, da će, bez obzira na činjenicu da u vlastitim javnim istupanjima pažljivo izbjegava da pomene crnogorski nacionalni, kulturni, usko jezički, pa čak i samo mentalitetski identitet, ipak kao relativno vaspitan čovjek bar uvijek nastoji da izbjegne eventualne značenjske sintagme iz oblasti nacionalno identitetske ili opštekulturne identifikacije koje bi direktno vrijeđale neki od domaćih nacionalnih kolektiva ili etničkih grupa? Tim prije što mu je, spletom ovih ili onih okolnosti, taj isti etnitet, pored ostalih, pao na demokratsku upravu.
Očekivalo bi se, ali uzalud. Zdravko Krivokapić, univerzitetski profesor, osoba očekivano delikatnije kulture od prosjeka, bubnuo je elementarnu glupost tvrdnjom da je Crnogorska pravoslavna crkva takozvana? Pljunuo je, da dalje ne govorimo, na istorijsko postojanje jednog Njegoša ili Petra I, koji su, valjda to zna i svako ko je bar uspio da završi nekadašnju četvororazrednu osnovnu školu, bili crnogorski mitropoliti, dakle starješine svoje autokefalne pravoslavne crkve sa, dodajmo i to, obaveznim sjedištem na Cetinju, bliže baš u Cetinjskom manastiru.
Tako je to kad sebi nametnuti ideološki jaram, posebno zakićen četništvom, postane osobi toliko opsesivan da se jedan savremeni univerzitetski profesor, čak kad je riječ o nedostatku opšte kulture ili poznavanja istorije, spušti do ispod nivoa Mandića ili Kneževića, od kojih bi, kad se radi o poznavanju istorije ovih prostora, nesumnjivo valjalo jesti.
Nije više bivši gospodin Zdravko Krivokapić osoba i za kakvo uvažavanje. Dok su se nacionalni Crnogorci, ili opšte rečeno svi ubijeđeni pristalice građanskog koncepta crnogorske sadašnjosti i budućnosti od Krivokapića samo razlikovali po osnovnoj ideološkoj boji, odnosno osjećanju, u prvom redu nacionalne pripadnosti, čovjek je u svakom demokratskom društvu jednostavno bio dužan da ga poštuje i uvažava. No od trenutka kad je čitav jedan narod Krivokapić počeo da najgrublje vrijeđa, kao da je, ne daj bože, Vučurović, koji će i kad Kosovo postane članica Ujedinjenih nacija, tvrditi da se radi o lažnoj državi, Krivokapić je definitivno izgubio pravo na pijetet prema vlastitoj personi i to ne samo kao političaru, nego ukupno kao ljudskoj osobi. Ne priznavati hiljadugodišnju crnogorsku istoriju, još više martirsku ulogu Crnogorske pravoslavne autokefalne crkve u vjekovnoj oslobodilačkoj epopeji gradnje i konačne izgradnje crnogorske države, još manje ne priznavati realno istorijsko postojanje velikih crnogorskih istorijskih inividualnosti, poput Njegoša ili Petra I, znači ne samo bagatelisanje postojanja formalno većinskog naroda u postojećim crnogorskim državnim granicama, nego i bukvalnu mržnju i prezir prema jednom od izborima povjerenih mu nacionalnih kolektiva.
Stekli su se, konačno, istorijski, moralni i božanski razlozi da se Cetinjski manastir udomi tamo gdje mu je mjesto. Sam je Bog, ali vjerovatno ne onaj folirantski Zdravkov, vidio kako su okupatorski silnici na Cetinju „Božju davno prestupili“. Možemo misliti što je sve iz svoga provjereno okupacionog siledžijskog materijala SPC spremna da upotrijebi u odbranu navodnog svoga vlasništva nad cetinjskom svetinjom? Da nije, poslije nedavnog divljačkog ustoličenja sve suviše kasno?
Šta nam hitno, poslije više nego legalne i pravno zasnovane istorijske Odluke cetinjske opštine o konačnoj predaji Cetinjskog manastira osirotjeloj, obespravljenoj i do sada poniženoj i ponižavanoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, dalje predstoji? Ne treba zaboraviti da je u pomenutom objektu, još od tragične 1920. godine gazdovala primitivna, da ne kažemo varvarska Srpska pravoslavna crkva, koja je nedavno pokušala da improvizuje i kako tako tobožnjom opravkom otalja, odnosno osposobi za upotrebu zahodske prostorije, ne daj Bože, suviše blizu ćivota.
Zna se da ovog trenutka, u prvom redu zahvaljujući enormnoj neukosti stare vlasti, oborene izborima od 30. avgusta prošle godine, Crnogorska pravoslavna crkva još ne raspolaže dovoljno brojnim svešteničkog kadra da može, pored svih drugih obaveza, da uspješno vodi instituciju takvog duhovnog i nacionalnog značaja kao što je Cetinjski manastir, koji je i kulturno-istorijski spomenik i istovremeno muzej od najvećeg reprezentativnog ranga, ali i vjerski djelujući objekat. Nema više improvizacija: Cetinjski manastir, više od svih drugih domaćih muzejskih ustanova, mora postati i ogledalo današnje civilizovane Crne Gore! Ko taj zadatak, a zapane ga, ne bude kako treba ispunjavao neka je proklet i od ona dva najznačajnija ćivota na kojima Crna Gora počiva.
