„Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi / što kroz život nečujno i tiho gaze / kao da nogom stupaju po pamuku, / a naše oči nikada ne opaze / ni njih ni njinu tihu radost ili muku...“
Ovaj stih Lesa Ivanovića, iz čuvene pjesme „Ljudi sjenke“, nekako mi prosto ide uz sjećanje na Ivana Ivicu Kerna. Čovjeka koji nikome nije nažao činio, koji nikada druge nije opterećivao vlastitim problemima, Podgoričanina duhovitog i ciničnog humora, velikog poznavaoca crnogorskog kulturnog nasljeđa koji nije htio da se hvališe svojim znanjem...
17Eh, sjećanja. Terasa kafane „kod boćara“ pod Goricom. Mi iz ,,Monitora“, što smo dosta vremena tu provodili jer je redakcija bila u istoj zgradi Streljačkog saveza Crne Gore, kafanu smo zvali – „Kod Moma i Bise“, postarijeg bračnog para koji su držali lokal.
Bilo je ljeto, mislim '93. ili ’94. godina, ono podgoričko, teško ljeto, sparno, bez daška vjetra... Ivica Kern i ja sjedimo u hladovini, on tek počeo da sređuje arhivu fotografija u Monitoru, ja tek napisao nekoliko tekstova za neđeljnik. Petak je, novi broj ,,Monitora“ je već izašao, nema se posla. Pravo vrijeme za naše neobavezne, a zanimljive razgovore...
Ali, nekad se i to ne može. Prilazi nam stariji čovjek, penzioner, koji često šeta Goricom i svrati na pivo kod ,,Moma i Bise“; zauzima sto do našeg, iako ga obasjava ljetnje sunce. Znamo ga, Gojko, rodom iz Pljevalja, radio nekad u fabrici ,,Radoje Dakić“. Razmijenjivali smo ponekad koju rečenicu, on je nas, kao veliki pristalica Mila, Momira i Sveta, često kritikovao. Verujem, da nas i nije podnosio.
Zato smo znali da će nešto da nam dobaci, po navici. I naravno, tek što je sio, otpoče priču.
„Vala, vama da nema DPS-a, Mila i Momira i Sloba Miloševića, ne bi znali što da pišete. Piiih, kakvi ste, izgorećete od muke - dobacuje dok nazdravlja čašom piva.
Krenuh da odgovorim, ali Ivica me preteče.
„Gośa, ubi te ovo sunce. Bolje da se pomjeriš dolje, u 'lad“, uz osmjeh napomenu Ivica. I tu više nije bilo bilo kakve rasprave.
Ivica Kern, Podgoričanin. Cinik.
Ali, znao je i da se našali na svoj račun.
Opet, sjećanja. Kraj oktobra, možda početak novembra 2018. godine. Išli da se popnemo na vrh Rumije. Čuli smo da je Amfilohije naredio da se limena crkva, koja je 2005. godine helikopterom Vojske Srbije i Crne Gore postavljena na vrh svete planine, obloži kamenom i tako spasi od gromova koji su limenoj skalameriji dobrano oprljili površinu.
Put iz Bara nije tako naporan, kao iz Livara, sa obale Skadarskog jezera; treba prepješačiti neka dva, dva i po sata. Doduše, uzbrdo.
Došli smo kolima u podnožje, u selo Mikulići, odakle je put kraći. Idemo na vrh Tina, moja supruga, Ivica, oboje iz Portala Analitika, te Igor Perić i ja iz Pobjede. Hm, novinarska istraživačka ekipa.
„Ako gledamo odnos visine i težine, ja ću se najlakše popeti, kod mene je idelan omjer: nevelika težina i nevelika visina“, objasni nam Ivica prije uspona.
Samo sat kasnije, Ivica sav crven u licu, jedva diše, traži pauzu. Već drugu.
„Ivek, nijesi uračunao unos cigareta u onu tvoju kalkulaciju“, dobaci mu Igor.
„A ni godine, nikakav sam sa matematikom“, uz osmjeh će Ivica.
PUT NA VRH RUMIJE: Novinarska „ekpsedicija“ 2018. godine
A kad smo se popeli do vrha, kada su nas dočeli tamošnji litijaški radnici kao da smo neprijatelji, opet je Ivica znao da dosjetkom umiri strasti.
„Je li te to Milo poslao da špijuniraš“, unio mu se jedan radnik, rmpalija, očito vođa svih Amfilohijevih ,,građevinaca“ na vrhu Rumije.
„E, jadan ne bio, da me je Milo poslao, došao bi helikopterom, ne bi se mučio sa penjanjem“, odgovori šeretski Ivica i očas razbi tenzije...
Kada smo Lazar Mišurović i ja kretali u projekat osnivanja Portala Analitika, Ivica Kern je bio prvi kojeg sam pozvao. Jer, znao sam, mirni, vrijedni, obrazovani čovjek, kakav je bio Ivan Kern, bio je posebna, ona dodatna vrijednost za svaku ekipu.
Tako se i pokazalo. Kao slikar konzervator sa iskustvom, ali prvenstveno kao istraživač i zaljubljenik u crnogorsku kulturnu baštinu, Ivan Kern je godinama u Portalu Analitika otkrivao skriveno crnogorsko blago; upozoravao na neažurnost države u čuvanju istorijskih korijena identiteta...
I nikada, ali baš nikada, u dugogodišnjem radu nije bio ostrašćen, niti je išao u u napade ad hominem. Prosto, Ivica nije bio čovjek koji povređuje druge, već dobra duša sa puno duha.
I uvijek je pazio, čak i tokom posljednjih teških mjeseci bolesti, da ne optereti druge.
Posljednji put smo se čuli prije neka tri, četiri dana. Možda u poneđeljak, kada mi je Tina rekla da baš teško diše.
„Ne mogu da dugo pričam“, rekao mi je javljajući se na telefon.
„Mogu li išta da pomognem, Ivice?“, pitao sam, iako nijesam znao što i kako da pomognem starom drugu.
„Ne, ništa, javiću se...“, kazao je, očito bez želje da me imalo optereti.
Nijesmo se više čuli. I nećemo.
Otišla je od nas jedna dobra duša. Ivan Ivica Kern. Mislio sam da treba da ga zovem u serijal „Trag u vremenu“ Televizije E, da u kameru otkrije ljudima svoje veliko, decenijski nataloženo znanje.
Neće nikada biti gost serijala ,,Trag u vremenu“. Ali, Ivan Kern je ostavio neizbrisiv trag u vremenu. Čitajte njegove priče, njegova istraživanja, zapažanja iz arhive Portala Analitika.
To je blago ostavio gospodin, Podgoričanin, moj drug Ivan Kern.
Putuj, dobri moj.
