(Iz Zagreba, specijalno za Portal Analitika)
Hrvatska je na referendumu protekle nedjelje definitivno odlučila da će ući u članstvo Europske unije, a kontekst toga događaja i daljnja perspektiva te odluke, pak, mogu se smjestiti među dvije znakovite izjave, dva komentara koja su uslijedila. Jednom od njih, izrečenom uz dignute čaše šampanjca, autor je hrvatski premijer Zoran Milanović. "Prvi put u povijesti o takvome nečem odlučili smo samostalno", naglasio je, "i odsad smo sami odgovorni za uspjeh ili neuspjeh".
Milanović želi reći da se povijest hrvatskog međudržavnog udruživanja računa tek od posljednjeg uvođenja liberalne, višestranačke demokracije, pa stoga moramo zaboraviti na, recimo, činjenicu slobodnih izbora – ne manje demokratskih od ovog referenduma - za Ustavotvornu skupštinu nove Jugoslavije, s kraja 1945. godine. Ali, pustimo sad utvaru nesretne pokojnice; imamo mi sasvim dostatno svježih kostura u ormarima, e da bismo se još bavili paleoarheologijom.
Providna ali uspješna agitacija: Ukratko kazano o aktualnom referendumu, bio je to školski primjer nedemokratičnosti Novoga svjetskog, pa tako i hrvatskog poretka.
Vlast u rukama tzv. lijevog centra, koja je prije mjesec i pol dana stala na čelo zemlje, dala je sve na rasipničku pro-EU agitaciju, tako providnu da su joj se tjednima izrugivali čak i po medijima sklonim vladajućoj politici. Kad su se poplašili da ni to neće biti dovoljno, odozgo su poručili da u slučaju odbijanja ulaska u EU, neće biti novca za isplatu penzija, a ni za štošta drugo.
U slučaju da narod ipak ne shvati ozbiljno takvu prijetnju, s istog mjesta je obećano kako bi se, ako bude nužno, za šest mjeseci referendum ponovio. I tako sve dok ne prođe ono što je odavno zacrtano, jednako unutar domaće političke i ekonomske elite, kao i u relevantnim međunarodnim krugovima i centrima moći. A dok su zastrašivali hrvatsku javnost, vlastodršci su odradili i nužnu ustavnu preinaku, kojom za priznavanje referendumske odluke više nije bio neophodan odaziv natpolovičnog broja građana s pravom glasa.
Očekivani rezultat: S obzirom na sve to, ne iznenađuje podatak da je na ovo glasanje izašlo svega nešto preko 43 posto birača, i da je oko dvije trećine njih glasalo za ulazak u EU, što znači da legitimitet i podršku toj odluci daje jedva malo više od četvrtine ukupnog biračkog tijela.
To je ujedno najmanji broj referendumskih birača u svih 28 zemalja koje su na taj način odlučivale o pristupanju Uniji. Dakle: četvrtina odlučujućih – to svakako zvuči premalo za gore istaknute premijerske riječi o odgovornosti. Pa onda i sama ta izjava dobiva na zlokobnosti prizvuka, što se već tiče i spomenute perspektive Hrvatske u Europskoj uniji.
Na stranu radikalno desničarski razlozi o gubitku nacionalnog suvereniteta, kojima je u funkciji gledišta protivnog vladinom, dano najviše prostora za instant-debatu uoči referenduma. Hrvatska je svoj suverenitet, ako ćemo pravo, izgubila još onda kad se većini činilo da ga najviše stječe.
Također, desničarski rezon imaginarnog bijega s Balkana, zauzeo je itekako viđenu poziciju u pro-EU argumentaciji. Obratimo pažnju, međutim, na manje simboličke prigovore kontinentalnoj asocijaciji, pa ćemo lakše uvidjeti što bi mogla biti zbiljska iskušenja nove, buduće članice EU-a. Kao što je postupak odlučivanja o njezinom ulasku u EU bio tek prividno demokratičan, naime, jednako tako može se govoriti i o kardinalnom demokratskom deficitu same Europske unije.
Komplikovana mreža institucija: Njezina tijela s najviše ovlasti – iznad svih Europska komisija – izrazito su odmaknuta od valjanog izbornog procesa kao uvjeta demokratske reprodukcije sistema. Volji građana EU-a podložan je samo izbor članova Europskog parlamenta, no njihove su ingerencije bitno manje negoli je slučaj u najnedemokratičnijim europskim zemljama, onima što se tek izdaleka kandidiraju za europsko-unijsko članstvo. Osjetno veći utjecaj na EU ostvaruju tisuće lobističkih filijala raznih privatnih poduzeća, uredno registrirane u Bruxellesu.
Naposljetku, lijeva kritika EU-a podrazumijeva njezinu glavnu ekonomsko-političku značajku: ona je integracija prvenstveno krupnog kapitala i njegova tržišnog interesa, nipošto radničkog i socijalnog. Kriza u koju je taj prioritet doveo samu Uniju, ali – na širem planu, s Amerikom u suradnji - i čitav globalizirani svijet, teško da će u predviđenom trenu ulaska Hrvatske, ljeta iduće godine, biti manja.
Tome se naprosto nitko ne nada, pa čak niti u vrhu EU-a. Svi najavljuju samo daljnja odricanja, notorne "bolne rezove"; ne bolne za banke i multikorporacije, dakako, nego za raju.
Nije se utoliko za čuditi što je EU danas, nakon davnih godina općeg entuzijazma, zapravo jedna krajnje nevoljena naddržavna organizacija, nevoljena od vlastitih građana.
Jasnijom stoga biva ironija drugog komentara koji ovdje ističemo, objavljenog netom poslije hrvatskog referenduma, u londonskom dnevniku Financial Times: "Dakle, netko ipak još voli EU!" Jer, EU danas očito vole još samo neobaviješteni, kao i pogrešno obaviješteni, ili jednostavno neosviješteni.
Dvije strane evropskih integracija: Neke od nedaća koje Hrvatskoj prijete u okviru EU-a, svejedno su već općepoznate, poput često isticanih primjera ugroženosti dviju strateških nacionalnih industrija, poljoprivrede i brodogradnje. Zauzvrat, kao protuvrijednost nelojalnom deklasiranju preostale tržišne potentnosti, nude se opjevani fondovi EU-a, mada iz njih ekonomski slabije zemlje vuku sramotno male poticaje. Niti hrvatski radnici u pravilu se neće moći zaposliti u većini zemalja EU-a kroz prvih nekoliko godina, s mogućnošću daljnjeg prolongiranja.Pogodnosti od EU: Od konkretnih pogodnosti, navodi se ukidanje carinske kontrole, dok granična ostaje još neko vrijeme. Hrvatskim će državljanima u EU biti jeftinije prekogranično mobilno telefoniranje, te će se izbjeći naknada koja se plaća na bankomatima u inozemstvu. Hrvatski studenti imat će pravo upisa na visoka učilišta u EU po cijeni koju dotičnoj ustanovi plaćaju i domicilni studenti, osim što su poskupljenja školarina diljem EU posljednjih godina toliko nepodnošljiva da studenti nisu tako dizali bunu još od 1968. godine.
Standard u pojedinim segmentima organizacije javnog života bit će zacijelo viši, bilo da se radi o ekologiji ili pravosuđu, a porast će u Hrvatskoj i osjećaj geopolitičke sigurnosti uslijed formalnog svrstavanja u društvo jačih i bogatijih. S druge strane, neće se promijeniti mnogo toga ostalog, jer je Hrvatska već godinama faktički ekonomski integrirana na isti način i prema istom trendu razvoja koji će se, bar što se tiče lokalnih preduvjeta, odvijati i u doglednoj budućnosti.
Iste banke i trgovci već odavno iznose vrijednost iz ove zemlje, kao što će biti slučaj u nastavku priče. Isti domaći subjekti kao i dosad, crpit će profit ubuduće, po istim principima i beneficijama. Ustvari, ovo posljednje nesumnjivo će krenuti prema još gorem, po najšire slojeve stanovništva. Bitnu je razliku podcrtao tek Zoran Milanović, drugim dijelom citirane izjave, prebacivši na njih ukupnu odgovornost. Ali, ni to nipošto nije po prvi put u povijesti.
Igor LASIĆ
