Ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović izjavom da „znaju ko je logistički pomogao Milošu Medenici“ izlazi iz svoje nadležnosti i time šteti potražnim i istražnim radnjama, dok se bezbjednosni sistem Crne Gore nalazi u veoma turbulentnom i pomalo, čini se, dezorganizovanom položaju - ocijenio je za Pobjedu vanredni profesor kriminalističke psihologije i ekspert za bezbjednost Sandi Dizdarević.
On je, komentarišući slučaj odbjeglog Miloša Medenice, za kojim je raspisana i Interpolova potjernica, istakao da ovakva konstatacija ministra Šaranovića utemeljena na osnovu operativnih podataka, ali da kao ministar nije ovlašćen njome niti da raspolaže niti da u javnost iznosi takve podatke.
„Međutim, takvo ponašanje ne samo vašeg ministra već i velike većine ministara unutrašnjih poslova zemalja regiona postao je obrazac ponašanja utemeljen na političkom senzacionalizmu, a na štetu policijsko kriminalističke i sigurnosne struke. Ovo što gledamo posljednjih dana na bezbjednosnoj sceni u Crnoj Gori i sve medijske debate zapravo primarno pokazuju nedoraslost i neznanje u kojem svaki učesnik poput ministra unutrašnjih poslova, ministra pravde i slično, odbrambenim mehanizmima poricanja i projekcije nastoji da odgovornost prenese na nekog drugog“, naglašava Dizdarević za Pobjedu.
Smatra da takve debate, emocije i nekultura u samoj komunikaciji jednih s drugima u medijskom prostoru imaju samo jedno za cilj, a to je - da zbune građane, jer jako je teško procesuirati sve informacije kako bi se došlo do objektivnog zaključka.
Smatra da predstavnici bezbjednosnog, obavještajnog i policijskog sektora, ukoliko žele da sačuvaju integritet institucija treba da razgovaraju za zajedničkim stolom, a ne da govore u medijima
„Ne da ovako zbunjuju javnost, da prijete novinarima, da se nadmudruju povišenim tonovima i tumačenjem zakonskih normi za koje niti su kompetentni niti ovlašćeni, a niti stručni“, podvukao je vanredni profesor kriminalističke psihologije.
Smatra da se policijski sektor nalazi u zamci zamrznut između politike i struke, dok je obavještajni sistem (ANB) opterećen privatno-službenim aferama koje su meritorne, a zapravo posljedica taktika koje koriste neke od službi, a to je da čelni ljudi bilo sadašnji bilo bivši kompromituju kako sebe tako i službu.
Govoreći o slučaju Medenice, ali i bjekstvu nekadašnje specijalne tužiteljke Lidije Mitrović, kaže da nedvosmisleno postoje propusti, ali da ti propusti nijesu jedinka, već uobičajen obrazac ponašanja svih institucija u sistemu pravosuđa, sigurnosti i policije.
„Kada se ovakvi propusti dogode, nužno je i promptno reagovati kako bi se smanjile posljedice, a nakon toga napraviti temeljnu analizu i utvrditi greške, a samim tim i eventualne odgovornosti. Mediji nijesu prostor za tako složene i opasne državne i sigurnosne poslove. Slučajevi Miloša Medenice i Lidije Mitrović – formalno se kvalifikuju kao bjekstvo. U slučaju Medenice, on je pobjegao noć prije izricanja prvostepene sudske odluke. U drugom slučaju, pravosnažna presuda je već izrečena i presuđena je tražila zahtjevom odgodu izdržavanja kazne koja joj je od strane suda odobrena. Obzirom da se nakon isteka roka nije javila prema uputnom aktu u instituciju za izdržavanje kazne zatvora, takav čin smatra se bjekstvom i raspisuje se potraga te provodi niz mjera i radnji. Dakle, bez obzira na razlike, u oba slučaja se radi o bjekstvu presuđenih lica“, objašnjava Dizdarević.
Niz nelogičnosti
Kada je riječ o predmetu prvostepeno osuđenog šefa kriminalne organizacije Miloša Medenice, prema riječima Dizdarevića, postoji čitav niz nelogičnosti. Kao prvu izdvaja trajanje postupka, tj. suđenje jer sama dužina, kako dodaje, direktno utiče na kršenja niza temeljnih načela procesnog prava.
„Kao posljedica tromosti, sud nije razmatrao da li su prestali osnovni i posebni uslovi zbog kojih je pritvor kao mjera osiguranja prisutnosti osumnjičenog u postupku prestala, već je bio prinuđen da nakon tri godine koliko pritvor može trajati, radi izbjegavanja vlastite odgovornosti, mjeru pritvora zamijeni mjerom zabrane napuštanja stana, ili kolokvijalno nazvanom „kućni pritvor“. Takvom mjerom, radi opravdanja pred vlastitom savješću izricanjem niže mjere prenio je nadležnost na Upravu policije koja je nadležna za realizaciju nadzora nad sprovođenjem mjere“, pojašnjava on.
Od tog trenutka, kako kaže, za nadzor nad mjerom odgovorna je Uprava policije, koja je bila u obavezi da sačini operativni plan i procjenu rizika, na temelju na kojem su policijski operativci na terenu postupali.
„To bi trebalo da podrazumijeva redovne i vanredne obilaske, razgovore sa članovima porodice, obavljanje razgovora sa saradnicima, postavljanje video-nadzora u blizini objekta gdje se mjera izdržavala i niz drugih operativno-taktičkih radnji. Nažalost, u praksi se mnogim sličnim slučajevima pristupa rutinski a to je bilo i u ovom slučaju, što opet upućuje na loše urađenu procjenu ako je uopšte i urađena. Procjena rizika mjere, procjena rizika osumnjičenog je morala biti urađena jer se na osnovu nje kreira sistem operativno taktičkih mjera i radnji. Ako je ročište za donošenje presude bilo zakazano, a da je za njega policija znala, taj indikator se morao uzeti u obzir kako bi se napravio plan za pojačane mjere“,precizirao je ekspert za bezbjednost.
Dizdarević ocjenjuje da u ovom predmetu postoji kauzalna veza ako se promatra jedinstveno, ali ako se razlaže na faze, onda je sud opravdao sebe izricanjem mjere nadzora i time prebacio na nadležnost policije, dok je samo bjekstvo zapravo odgovornost propusta policijskog djelovanja, odnosno nedjelovanja.
„Kao posljedicu navedenog, gledamo upravo ono što se sada dešava a to je intenzivna potraga sa veoma represivnim alatima čak i prema građanima koji možda nemaju nikakve veze sa presuđenim i eventualno njegovim pomagačima. Gledajući emisiju u kojoj su gostovali direktor Uprave policije, ministar pravde i predsjednik Višeg suda, jedna rečenica mi je zaparala stručnu percepciju, a to je kada je direktor Uprave policije ukazao da policija kod kršenja mjera ne može lišiti slobode osobu koja je istu prekršila. Vjerovaću da se radilo o nesmotrenosti, a ne o neznanju direktora“, naveo je profesor.
Loša poruka
Kada je riječ o navodnim „video-porukama“ Miloša Medenice koje se šire društvenim mrežama, a za koje policija tvrdi da su proizvod vještačke inteligencije, Dizdarević kaže da osobe sklone kriminalnom ponašanju uvijek imaju potrebu da omalovažavaju policijske institucije pa time i u ovom slučaju primjenom savremenih digitalnih sredstava.
„U ovom dijelu, zapravo odgovornosti imamo svi - od običnih građana do medija, koji su omogućili objavu, ali i dijeljenje objava. Time zapravo štetimo policijskim i bezbjednosnim institucijama, a pomažemo počiniteljima krivičnih djela. Time zapravo šaljemo i svi zajedno jednu veoma negativnu poruku - medijski prostor dajemo počiniteljima najtežih krivičnih djela. Bojim se da ovdje ulazimo u nešto što bi se u krajnjoj instanci moglo definisati kao poremećaj sistema vrijednosti“, upozorava profesor kriminalističke psihologije.
Smatra i da će policija prije ili kasnije, samostalno ili u saradnji sa ANB-om ili sa međunarodnim partnerima ući u trag digitalnim objavama, i polako sužavati put do počinitelja ili pomagača.
„Objavom ovakvih sadržaja, šalje se motivaciona poruka svim budućim počiniteljima. Takva praksa mora biti najstrože osuđena bilo moralno, bilo medijski ili na neki drugi način“, poručio je Dizdarević.
Dodaje da svaka ovakva pojava utiče na niz procesa unutar bezbjednosnog sektora poput frustracija, izmorenosti te da svi ovi faktori na kraju za posljedicu imaju povećanje intenziteta represivnog aparata, i niza grešaka.
„Kao i mnogi drugi sektori u regionu, i crnogorski bezbjednosni sektor nalazi se u jednom bipolarnom položaju i živi posljedicu uticaja stranog obavještajnog prodora, kroz politiku, vjeru i religiju, ekonomiju. Time se od strane političkih stranaka biraju zapravo podobni, a ne stručni, biraju se po ideološkoj matrici politike a ne po efektima postignutim u praktičnoj i akademskoj razini. Nažalost, još dugo ćete se i vi, ali i mnogi u regionu nositi sa takvim posljedicama“, ukazao je Dizdarević.
O kršenju izrečene mjere
Vanredni profesor kriminalističke psihologije Sandi Dizdarević pojašnjava da je policija kod svakog kršenja izrečene mjere, u zavisnosti od kršenja, dužna da postupi i primijeni zakonom propisana ovlašćenja.
„Kod određenih kršenja mjera, kada je lice zatečeno u kući ali iz tehničkih razloga je mjeru prekršilo, policijski organ primjenjuje ovlašćenje zadržavanja lica na mjestu događaja i utvrđuje okolnosti pod kojim i zbog kojih je mjera nadzora prekršena, nakon čega usmeno a potom i pismeno podnosi detaljan izvještaj sudu koji je mjeru izrekao. Ukoliko je prilikom primjene nadzora od strane policijskih službenika primjetno, da lice kojem je izrečena mjera istu nastoji da prekrši ili da pobjegne, onda govorimo o „tempore deliktum“ usljed čega policijski službenici koji imaju zadatak da primjenom svojih ovlašćenja nadziru i garantuju da će se mjera provoditi dužni su lice zadržati, u istoj prostoriji, ili privesti u službene prostorije dok se ne utvrde sve činjenice, a to podrazumijeva uviđaj i druge radnje, nakon čega obavještavaju sud i tužilaštvo te postupaju po njihovim daljim naredbama i odlukama“, pojašnjava Dizdarević.
Treća moguća verzija odnosi se na činjenicu da su na osnovu procjene i obavještajnih informacija imali saznanja o mogućem bjekstvu, onda je policijski organ dužan odmah, bez odlaganja da pojača mjere nadzora i obavijesti nadležni sud i tužilaštvo, te da postupi po njihovim instrukcijama.
